Westdeutscher RundfunkLaden im Store
Za sebe je uvek skromno govorila da je najpre borac za ljudska prava a onda glumica i novinarka. Bila je mnogo više od toga. Iza skromnosti krije se ogromni profesionalni i društveni angažman, humanost, talenat, obrazovanje i radoznalost. Aida Kožar Prenzel preminula je u Kelnu 02.04.2025 u 54 godini. Iza sebe ostavila je supruga i sina. Sahranjena je u rodnom gradu Novom Pazaru. Naša redakcija se s neizmernom tugom oprašta od dugogodišnje koleginice i prijateljice. Sećamo se početaka Aidine „nemačke priče“ kroz njen serijal „Biseri moje integracije“.
Kako da znam šta je domovina, kada ih imam dve? U jednoj domovini sam rođena, u drugoj živim. Jedna domovina me je naučila, druga domovina me nagrađuje za znanje. Jedna mi je sudbinski data a drugu sam... Drugu sam zavolela vremenom. Moje dve domovine su moje dve velike ljubavi.
Da je meni neko pre koju godinu rekao da ću se udati za Nemca i živeti u Nemačkoj, mislila bih da nije čitav. Šaljivo bih mu odgovorila da nemam aspiracija prema plavušanima i da nisam više skroz mlada i pogodna za integraciju, misleći, pritom, da je to živa istina.
Ako je znanje jezika najvažniji uslov za integraciju, a ako je integracija najvažnija za normalan život u tuđini, onda je logično da je znanje jezika najvažnije za normalan život. Nije mi dugo trebalo da shvatim tu jednačinu.
Nisam znala da trudnica u Kelnu može izabrati bolnicu u kojoj želi da se porodi. Istina, dolazim iz provincijalnog gradića Novi Pazar, koji ima samo jednu bolnicu, pa kako bih i znala!
U gradu iz kojeg dolazim kažu da su običaji drugačiji od kuće do kuće, i da je devojci koja se udala i otišla u drugu kuću u početku uvek teško da se privikne, ali da posle „legne na rudu“. To znači da na kraju prihvati običaje.
Da, znam šta bi rekli moji prijatelji iz Srbije kada bih im rekla da se sa svojim prijateljima u Nemačkoj mesecima unapred dogovaram za susret. Ipak, bez obzira na psovke koje bi propratile totalnu zaprepašćenost, odgovorno tvrdim da prijateljstva u Nemačkoj nisu ništa slabija od onih u Srbiji.
Slavlje je univerzalno, i osećaj sreće zbog proslave nekog dogadjaja je isti kod svih ljudi širom sveta sveta. Međutim, ispoljavanje sreće nije baš svuda isto.
Nešto se bitno upravo pitam! Da li ste imali prilike da „normalno“ proživite svoj život a da niste baš nista obavili „preko veze“?
Ne znam kako vi ali ja spadam u one koji stalno kupuju neke krpice i štofove! Rado skitam po radnjama i luda sam za rasprodajama.
Ćevapčići, gulaš, paprike pržene na kajmaku... Mislite da je to ponuda za ručak? Možda, ali u Nemačkoj. U Novom Pazaru bi to bio sasvim normalan doručak.
Ja stvarno pojma nisam imala koliko je roditeljima u Nemačkoj teško da nađu mesto u vrtiću za svoje dete! Doduše, nikada pre nisam ni imala decu, ni u Nemačkoj ni u Srbiji. Ali sam nekako bila sigurna – Nemačka je to! I grdno sam se prevarila.
E, kad sam ja doživela da moj šestogodisnji sin bolje govori nemački od mene i da me ispravlja kada pogrešim! Ja ga pitam: „Eliase, pa kako ti tako dobro govoriš nemački?“ A on me pomiluje po glavi i kaže: „Mama, nije to strašno, i ti ćeš da naučiš.“