Jednostavno sam mislila, kad se već stalno kuka kako se ne rađa dovoljno dece, za to malo njih je onda raj. Totalna zabluda friškog doseljenika. Koliko smo samo ja i muž vrtića obišli, koliko samo razgovora obavili sa svim tim vaspitačicama i direktorkama! Mene je već počela panika da hvata da li ću pre škole uopšte uspeti da obezbedim detetu mesto u obdaništu.
Mnogi roditelji Eliasovih drugara su delili moju sudbinu i taj strah, a neki su pribegavali i šarmantnim lukavstvima da bi svojoj deci obezbedili mesto u obdaništu.
Sonja je, npr. čim joj se sin prvenac, Simon, rodio, počela da šalje vrtićima božićne i praznične čestitke sa pozdravima, ali i fotografijom svog nasmejanog deteta, pored koje je pisalo: Želim da idem u ovaj vrtić. Dok je Aleks sa svojom ženom neposredno posle rođenja ćerke posećivao sve vrtiće, donosio cveće ili pomagao u baštenskim poslovima.
Sonja se seća: “Ja sam slala čestitke za Božić i ostale praznike, već kad je Simonu bilo 4 meseca. Poslala bih njegovu fotku i pored tekst: Zdravo ja sam Simon i ja bih voleo da idem u ovaj vrtić.”
I Aleks je bio čest gost obližnjih obdaništa: “Mi smo odmah po Aninom rođenju počeli da obilazimo vrtiće, donosili smo cveće, obilazili sve proslave vrtića u okolini, i sve je to trajalo 3 godine.”
Na internet-stranici grada Kelna stoji podatak da u Kelnu ima 225 obdaništa finansiranih od strane grada, odnosno „državnih“ što bi se u Srbiji reklo, i 350 crkvenih i privatnih.Kratkorečeno, novopečeni roditelji odmah shvate da je to mali broj. Kaže mi, očajno, jedna drugarica koja čeka bebu: „vrtić „Kelnski patuljci“ do 2017 skroz bukiran“. Deca se prijavljuju još dok su u majčinom stomaku.
Mi živimo u Nippesu, delu grada koji ima 120 000 stanovnika - kao i moj ceo rodni grad Novi Pazar. Kada smo ja i muž tražili mesto za Eliasa, meni se činilo da svi ti silni vrtići očigledno nisu dobro raspoređeni po gradu i da ih je baš u Nippesu mnogo manje nego što bi trebalo. Naime, jeste da je u Nemačkoj detetu zakonski obezbeđeno mesto u obdaništu, posle treće životne godine, ali zakon ne garantuje da će taj vrtić biti u blizini. Možete zamisliti šta znači putovati s malim detetom u udaljeni deo grada! Ipak, očajnička potraga i uporna zapitkivanja po okolnim obdaništima imaju srećan kraj. Naš sin Elias je neposredno pre trećeg rođendana dobio mesto u vrtiću – baš iza ćoška. Mesto snova. I posle sve te bitke poludim kad on ponekad ujutru odbija da se pridruži svojim drugarima iz vrtića i kaže: „Neću u kindergarteeen!“
Najranije mogu da ga dovedem u pola osam, a da ga “pokupim” najkasnije u pola pet. Punih devet sati sa vaspitačicama sa kojima rade sport, koje im pevaju, sviraju razne instrumente, maze ih, blago li se ovoj deci… Ali pitam se: šta li je sa onim roditeljima koji moraju raditi deset sati ili duže? Biće da bake i deke lete u pomoć. Meni su uvek u vanrednim situacijama pomagale mame Eliasovih drugara, kojima sam stvarno mnogo zahvalna, i koje su mi razbile predrasudu da su Nemci „hladan narod“.
Ostalo je nešto manje od godinu dana do Eliasovog polaska u školu, a ja se iskreno nadam da ćemo ja i muž imati istu sreću kao sa mestom u vrtiću, ma ga i čekali tako dugo. Ili je možda bilo bolje da smo ga upisali u školu dok je još bio u mom stomaku? Hm…