Odnos prema „iću i piću“ svakako varira od čoveka do čoveka, međutim, najvažniji faktor koji utiče na naš odnos prema ishrani je naše poreklo, bilo da nam se sopstvena tradicionalna kuhinja sviđa ili ne sviđa. Potpuno je različit odnos prema doručku, ručku ili večeri u Srbiji i u Nemačkoj, različit odnos prema glavnim jelima, različit prema količini hleba ili mesa, koji se postavljaju za ručak ili večeru. U različito vreme se jede,drugačiji je kvalitet i kuvanje namirnica.
Krenimo od osnovna tri jela: doručak, ručak, večera. Kada je vreme za obede, i šta se obično jede za koji obed? U Novom Pazaru, a i celoj Srbiji, rekla bih, sasvim je normalno jesti ćevapčiće za doručak, ili pržene paprike na kajmaku, dok se to ovde smatra za previše teško jelo za jutro i radije se jedu zemičke sa sirom, šunkom ili džemom. Što bi se hotelski reklo, lagani, „slani ili slatki doručak“
A tek glavno jelo! Odmah pomislim na odnos izmedju povrća, mesa i hleba na trpeziama ovde, u Nemačkoj, i tamo. U Srbiji su porcije mesa i hleba mnogo veće nego u Nemačkoj. U Srbiji se, posebno u roditeljskoj kući, više cene jela koja se mogu jesti kašikom. Bez čorbastog jela ne ide. Moj otac i dan danas ne računa da je jeo, ako za sofrom, odnosno stolom, nema jela koje se jede kašikom. I dobro parče mesa u tanjiru, naravno. Većina uz sve, osim uz tortu, jede hleb. Beli naravno!
A kakve se namirnice koriste za kuvanje, da li su sveže, smrznute, da li organske? Moram sasvim otvoreno da priznam da sam u Nemačkoj samo jednom osetila ukus paradajza kao onog koji je rastao pod suncem u Srbiji ili Makedoniji. I, eto, čak posle par godina u Nemačkoj, nisam osetila slast lubenice kao one koja se moze naći u sezoni na svakom ćošku u Novom Pazaru.
U Nemačkoj se veoma pazi da voće i povrće ne bude prskano, pa postoje i radnje koje samo prodaju zdravu, odnosno organsku hranu i integralni hleb. Bez obzira što je ta hrana mnogo skuplja od uobičajene koja se nalazi u samoposlugama, radnja iza ćoška, koja prodaje organsku hranu je uvek prepuna. Ponekad stvarno nemam živaca da čekam dug red za kasom, već jednostavno odem u samoposlugu i kupim onu "običnu", koju sam uvek kupovala, pa eto, opet ostala zdrava i čitava. U Novom Pazaru organsku hranu jednostavno zovu „seljačka“, i nalazi se isključivo na pijacama. Budući da sam od onih koji kupovinom podržavaju lokalnu proizvodnju, tako sam i sama veliki borac za „seljačku“ hranu kad god dođem u rodni grad. A ovde u Kelnu to zavisi od dužine reda za kasom. Moraću, vidim, da jos poradim na mojoj integraciji! Iako, napredujem - ćevapčići za doručak nestali su sa sofre!