Stranci u Hrvatskoj - integracija ili diskriminacija? COSMO bosanski/hrvatski/srpski 05.02.2024 23:34 Min. Verfügbar bis 04.02.2025 COSMO Von Maja Maric


Download Podcast

Stranci u Hrvatskoj - integracija ili diskriminacija?

Stand: 05.02.2024, 17:37 Uhr

Maja Marić, Siniša Bogdanić, Boris Rabrenović, Nada Pester

Hrvatsko društvo se mijenja. Gubitak velikog broja radnika koji su odselili u zemlje EU, nadoknađuje se useljavanjem stranaca. Koliko je stranih radnika u Hrvatskoj? Odakle dolaze, jesu li baš svi došli legalno i u kakvim uvjetima žive? Maja Marić i Siniša Bogdanić istražili su postoji li plan za integraciju stranaca. Petar Rosandić, aktivist iz organizacije SOS Balkanroute daje odgovore na pitanja što strani radnici imaju zajedničko s ilegalnim migrantima koji prolaze „balkanskom rutom“.

Reakcije ljudi na društvenim mrežama pokrenule su ponovnu raspravu o rasizmu u Hrvatskoj. Na dočeku Nove godine na glavnom trgu u Zagrebu slavilo je i mnogo useljenika iz Nepala, Pakistana i drugih zemalja iz kojih Hrvatska dovodi prijeko potrebne radnike. Val komentara na društvenim mrežama na tu, kako su je neki pogrdno nazvali "nepalsku novu godinu", šokirao je mnoge, a napisi u medijima su pokazali da je Hrvatska nespremna na ono što se već odavno počelo događati, a to je migracija radne snage iz drugih dijelova svijeta.

A ovo nije bio prvi incident takve vrste. Svakih par mjeseci u medijima osvane dokaz da nisu svi u Hrvatskoj prijateljski raspoloženi prema strancima. Pa je tako, prije dočeka na zagrebačkom trgu, priveden i pojedinac koji je vrijeđao i snimao dostavljača indijskog porijekla, a poznat je i slučaj oglasa za posao koji je tražio da se na posao u pizzeriji ne javljaju "Pakistanci, Bangladešani i četnici iz Niša". Što god to značilo.

Doček Nove godine u Zagrebu

Doček Nove godine u Zagrebu

Čime su to strani radnici stali nekima na žulj? Koliko je uopće takvih radnika u Hrvatskoj? U kakvim uvjetima žive, jesu li baš svi došli legalno i imaju li veze s migrantima koji se kreću Balkanskom rutom? O svemu tome, ali i nepostojanju plana za njihovu integraciju, razgovaram s kolegom Sinišom Bogdanićem.

Siniša, kada se radi o strancima, hrvatska javnost ih percepira uglavnom kroz dvije skupine, zar ne?

Da, pojam stranci, uglavnom u Hrvatskoj ne označava, recimo turiste ili ljude iz država nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije. Riječ „stranci“ u posljednje vrijeme označava ili neregularne migrante koji pokušavaju ući u državu mimo službene procedure ili strane radnike koji su se iz azijskih zemalja doselili u demografski razorenu Hrvatsku kako bi popunili radna mjesta nužna za funkcioniranje gospodarstva, budući da su mladi Hrvati postali stranci u Njemačkoj ili Irskoj odakle roditeljima i rodbini šalju značajne novčane doznake, što pak čini važan inozemni priljev na razini države. Što se ovih drugih tiče, oni su trenutno jedna od pet glavnih tema u Hrvatskoj, budući da su  vladajući, lijevo oporbeni političari i poslodavci suglasni, više ili manje glasno, da Hrvatska svoj opstanak treba temeljiti na uvoznoj radnoj snazi. Uzo to, to je i predizborno pitanje jer oporba traži od vladajućih donošenje politika integracije stranih radnika kojih će, prema očekivanjima, biti sve više i više.

Strani radnici čekaju ispred ureda za izdavanje radnih dozvola

Strani radnici čekaju ispred ureda za izdavanje radnih dozvola

Kako se dogodio taj nagli rast broja stranih radnika i odakle oni dolaze?

Do prije nekoliko godina Hrvatska je skoro pa isključivo uvozila radnu snagu iz Bosne i Hercegovine, a onda i Srbije no postalo je jasno da ti bazeni presušuju i da će uskoro turizam, kao značajna gospodarska grana posrnuti, zbog nedostatka radnika. Uskoro se alarm oglasio i u građevini i ustanovama za skrb o starijim i nemoćnim osobama, a sada i u javnim transportima. Treba reći da je useljenički val u Hrvatsku donekle ublažen omogućavanjem umirovljenicima da se, uz zadržavanje mirovine, zaposle na pola radnog vremena no svakome je jasno da umirovljenici mogu održavati javnozdravstveni sustav na životu, ali da ne mogu graditi ceste, zgrade, raditi u dostavljačkim službama. Epilog ove priče jest da je prošle godine Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo 172.499 dozvola za boravak i rad, od čega je za novo zapošljavanje izdalo 112.981 dozvolu, što znači da je Hrvatska u 2023. godini primila toliko novih stranih radnika u trajnom zaposlenju. Od ukupnog broja, na produljenje dozvola otpada njih 40.660, dok je sezonskih radnika bilo 18.858.

Postoje li točni podaci gdje su se zaposlili ti stranci i iz kojih država dolaze?

Postoje podaci Ministarstva unutarnjih poslova prema kojima se najviše stranih radnika, njih 68.912, zaposlio u sektoru graditeljstva. Slijede turizam i ugostiteljstvo, gdje se prošle godine zaposlilo 45.868 stranaca, industrijski sektor je primio 24.034, promet i veze 11.497 i sektor trgovine 5.126 stranih radnika. Dakle, najveći dio radnika i dalje dolazi iz Bosne i Hercegovine i Srbije, no Hrvatska se po prvi puta srela s masovnim priljevom radne snage iz nekih dalekih zemalja, a to je, zapravo, malo tko očekivao. Iz BiH je došlo 38.236 radnika, a iz Srbije njih 24.028. Na trećem mjestu je Nepal, iz kojeg su došla 23.493 radnika, 15.627 je iz Indije, 13.412 iz Sjeverne Makedonije, 10.999 s Filipina, 9.922 s Kosova, 8.749 iz Bangladeša, 5.067 iz Turske te 4.244 iz Albanije.

Mnogi stranci i dalje ulaze u Hrvatsku ilegalno

Mnogi stranci i dalje ulaze u Hrvatsku ilegalno

Kada govorimo o stranim radnicima iz azijskih država, koliko su se oni uspjeli integrirati u društvo?

Za nekakvu uključenost u društvo je zapravo prošlo premalo vremena, no prije svega treba reći da se radi o vrlo mirnim i nekonfliktnim skupinama prema kojima među hrvatskim građanima postoje dvije vrste sentimenta. Desniji i urotama skloniji dio građana u njima vidi konkurenciju, jeftinu radnu snagu koja omogućava poslodavcima opstanak pod njihovim uvjetima. Neki ih čak, zbog toga posredno krive za iseljavanje mladih hrvatskih građana, dok drugi potežu teorije o Novom svjetskom poretku i zamjeni stanovništva. Lijevi i liberalni pak u njima vide nadu za opstanak mirovinskog sustava, budući da stanovništvo ubrzano stari i da je omjer radnika i umirovljenika u ovom trenutku 1,35:1. Tako je prije tjedan dana saborska zastupnica Urša Raukar iz redova lijevo-zelene stranke Možemo putem javne televizije ponovila tvrdnje Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) da će do 2030. godine Hrvatskoj trebati 500 tisuća stranih radnika da bi se održao ekonomski, mirovinski i zdravstveni sustav.

U svojim privatnim životima ovi su radnici gurnuti na margine, žive u, usudio bih se reći, neljudskim uvjetima i posve je jasno da su žrtve svojevrsne eksploatacije. Država tek treba iznaći model za njihovu integraciju u društvo, no trenutno su svi koncentrirani na superizbornu godinu i teško je da će se bilo što veliko promijeniti po tom pitanju u 2024. godini. Dobra vijest da će država, Grad Zagreb i udruge uskoro početi provoditi tečajeve hrvatskog jezika za strane radnike, a to je ipak nekakav prvi korak u tom procesu. Jako veseli što radnici iz Nepala i Filipina pokazuju velik interes za učenje jezika te da su, usprkos činjenici da su zbog inertnosti sustava izdvojeni u nekakvu marginaliziranu kastu, zadovoljni životom i radom u Hrvatskoj.

Petar Rosandić

Petar Rosandić, gost našeg podcasta iz nevladine organizacije SOS Bakalnroute, živi i radi u Beču. Rođen je u Zagrebu iz kojeg je s roditeljima izbjegao u Austriju zbog rata 90-ih. 2019. je osnovao udrugu SOS Balkanska ruta za pomoć izbjeglicama, a poznat je i po glasnom izražavanju nezadovoljstva izbjegličkim kampovima i oštrom kritiziranju nasilnog odbijanja ili tzv. push-backovima na granicama.

Petre, u izvješću o ilegalnim migracijama Hrvatskog sabora stoji podatak da je ušlo 62 tisuće ilegalnih migranata prošle godine u Hrvatsku, ali 97 posto njih se tu nije zadržalo. Hrvati svejedno nisu baš otvoreni prema strancima, imali smo sad i te nekakve rasističke komentare i situacije. Kako vi to komentirate?

- Mislim da se to što se događa na vanjskim granicama Europske unije, u konkretnom slučaju Hrvatske, naravno odražava na cjelokupno društvo. Kad su ljudi svjesni da se tako postupa s drugim ljudima, s migrantima, strancima, onda to čini nešto i s nama i ne samo sa ljudima u Zagrebu, nego i sa ljudima u Bruxellesu, Beču, Budimpešti i tako dalje, s našim društvima. Ako drugima oduzimamo prava moramo polaziti od toga da ćemo sutra mi biti žrtve tog oduzimanja prava.

Što se tiče rasizma, on je sveprisutan i počinje u svojoj najbrutalnijoj formi na hrvatsko-bosanskoj granici, a završava, eto, tako da se sa očigledno prijeko potrebnom i jeftinom radnom snagom postupa tako da ih se smješta u kontejnere. Da ih se smješta po 20-30 ljudi u najužem prostoru i da ih se izrabljuje i koristi kao jeftinu radnu snagu, bez ikakve vizije o integraciji i o dugoročnim posljedicama na društvo.

Hrvatska s jedne strane tuče ljude na granici, a s druge strane, jer joj je to potrebno, prošle godine je izdala 140 tisuća novih radnih dozvola. Velika većina se odnosi na Filipince, Afganistance, Nepalce, jeftinu stranu radnu snagu. Istodobno Hrvatska nije kreirala nikakvu integracijsku politiku niti viziju niti nacionalni plan za takav jedan postupak doseljavanja jeftine radne snage. Dakle, to je prepušteno nekim agencijama, to je prepušteno nekoj sivoj zoni, a plan fali. To će, poučeni iskustvima drugih članica Europske unije koje imaju dulju priču s migracijom, znamo kakve će to posljedice onda imati. Najčešće završava, nažalost, u tom desničarskom populizmu, rasizmu i jeftinom političkom instrumentaliziranju nedužnih ljudi.

Kada govoriš o neljudskim uvjetima života, na što točno misliš?

Treba razumjeti kako su ti ljudi došli u Hrvatsku te u kojim uvjetima rade i žive. Dio njih je već sreću okušao u bogatijim arapskim zemljama pa su nezadovoljni radnim i socijalnim uvjetima pristigli u Europu. Oni koji su došli iz svojih matičnih država, došli su uglavnom posredstvom privatnih agencija. Riječ je o legalnom putu. Agencije se vode kvotama stranih radnika koje propisuje država, pronalaze strancima posao i pomažu im ishoditi radne dozvole. Sve to neke agencije naplaćuju i do 3,5 tisuća eura, bez troškova puta. U Hrvatskoj se zaposle na plaću od 700 do maksimalno 1.200 eura , a obiteljima u matičnu zemlju šalju veći dio zarađenoga. Uz to, agenciji otplaćuju dug i posve je jasno da su u svojevrsnom dužničkom ropstvu. Poslodavci im pak obećavaju besplatan smještaj, no taj smještaj se obično svodi na spavaonice sa sanitarnim čvorom u kojima boravi tridesetak muškaraca, a ponegdje čak i više. Zapravo, i te spavaonice koje se nazivaju smještajem postale su zaseban biznis pa tako već imamo i poduzetnike koji unajmljuju poslovne prostore od države i pretvaraju ih nešto što nalikuje bivšim kasarnama u JNA. U takvim uvjetima teško je govoriti o bilo kakvoj smislenijoj integraciji u društvo pa ne čudi da se u kombinaciji s niskim plaćama sve otvorenije govori i o novom tipu robovlasništva.

Teško je da će se poslodavci organizirati kako bi pomogli svojim radnicima. Čine li oni sami za sebe nešto u tom smislu?

Da, riječ je o nekakvom sindikalizmu u povojima i čini se da su Nepalci po tom pitanju odmaknuli. Treba reći da je prije tjedan dana najjači sindikalni savez u Hrvatskoj, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), pozvao sve strane radnike u Hrvatskoj da se organiziraju u sindikat te se u tom smislu stavio na raspolaganje za pomoć. SSSH je i osudio sporadične napade na nepalske i filipinske radnike u Hrvatskoj. Mahom se radi o radnicima u dostavnim službama koji su opljačkani za vrijeme radnog vremena.

Hrvatski policajac izbacuje iz voza za Njemačku ženu sa malim djetetom

Hrvatski policajac izbacuje iz voza za Njemačku ženu sa malim djetetom

I za kraj, spomenimo i one druge strance, takozvane neregularne migrante. Kakav je odnos društva i države prema njima?

Bitno gori nego prema Nepalcima ili Filipincima. Tu baš i nema nekih velikih promjena. Sasvim je jasno da će desne političke stranke temeljiti svoje kampanje za parlamentarne izbore na strahu od migranata iz Irana, Iraka, Afganistana ili Sirije, koji ne dolaze organizirano kao radna snaga već kroz Hrvatsku žele proći samo na putu prema Njemačkoj. Pozive o postavljanju vojske na granicu prema Bosni i Hercegovini slušamo već mjesecima pa čak i najave političara o organiziranju paravojnih jedinica, iako nema nekih alarmantnih pokazatelja o stopi kriminaliteta u toj migrantskoj skupini. Raspoloženju javnosti ne pridonose gotovo svakodnevne vijesti o krijumčarima migrantima koji u opasnim vožnjama pred policijskim potjerama probijaju rampe i izazivaju teške prometne nesreće pri čemu se za upravljačima nađu državljani Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske, Moldavije. A o samom državnom odnosu prema tim strancima koji putuju mimo graničnih prijelaza govori podatak da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović često ističe da je Hrvatska europski prvak u zaustavljanju takovih pokušaja.