Hrvatska: neuobičajeni izbori i složeno postizborno razdoblje

Stand: 15.04.2024, 17:59 Uhr

Nenad Kreizer, Siniša Bogdanić, Boris Rabrenović

Parlamentarni izbori u Hrvatskoj koji se održavaju ove srijede (17.4.) po mnogo čemu su jedinstveni. Ne samo zbog neuobičajenog dana održavanja usred tjedna, već i zbog toga što je glavni kandidat oporbe predsjednik Zoran Milanović, koji to po Ustavu zapravo ne bi smio biti. Predizborna kampanja, osim međusobnih uvreda i optužbi, sadržajno nije donijela mnogo novog. O izborima u Hrvatskoj, Nenad Kreizer razgovara sa političkim analitičarom Žarkom Puhovskim i našim suradnikom Sinišom Bogdanićem. 

Ovogodišnji parlamentarni izbori u Hrvatskoj razlikuju se u mnogočemu od dosadašnjih izbora otkako je Hrvatska početkom devedesetih godina postala samostalna država. I to ne samo zbog činjenice što se izbori održavaju usred tjedna, u srijedu, nego i zbog svega toga što je tim izborima prethodilo.

To se prije svega odnosi na odluku aktualnog predsjednika Zorana Milanovića koji je odmah nakon što je objavio neuobičajen dan održavanja izbora, najavio i vlastitu kandidaturu na ljestvici svoje Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP). To je nakon objašnjenja Ustavnog suda da se kao predsjednik ne može kandidirati na izborima, službeno povukao ali je ipak posljednjih tjedana diljem zemlje, kao predsjednik, agitirao u predizbornom smislu, ne skrivajući da će zapravo on u slučaju pobjede SDP-a preuzeti premijersku stolicu.

Njegova kampanja se uglavnom svela na blaćenje aktualnog premijera Andreja Plenkovića koji se kandidira za vladajući HDZ koji se također služio uvredama na račun političkog protivnika.

Eventualna pobjeda Milanovića širi nelagodu u inozemstvu, pa i u Berlinu. Političari Bundestaga su zabrinuti Milanovićevom proruskom i antibriselskom retorikom i priželjkuju kontinuitet tj. ostanak pouzdanog partnera Plenkovića u premijerskoj fotelji. Neki mediji Milanovića zbog njegove direktne retorike već nazivaju "Balkanski Trump".

Pritom neke važne teme za Hrvatsku, poput borbe protiv korupcije, reforme javne uprave i poboljšanja standarda građana, padaju u drugi plan.

Od našeg zagrebačkog suradnika Siniše Bogdanića saznajemo kakva je situacija u Hrvatskoj uoči samih izbora.

Siniša, u Hrvatskoj u ponoć počinje izborna šutnja koja će trajati sve dok se ne zatvore birališta u srijedu navečer. Kako je protekla kampanja za parlamentarne izbore?

Službena kampanja bila je izuzetno kratka, svega par tjedana, a održavala se u okolnostima kakve još nisu zabilježene u Hrvatskoj kakvu poznajemo. Naime, žargonski rečeno, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, hakirao je izborni proces objavivši da će on biti  glavno lice SDP-ove koalicije koja si je nadjenula ime Rijeke pravde. O tome smo govorili kad smo se zadnji put čuli. Uglavnom, Ustavni sud je kazao da Milanović može biti SDP-ov kandidat, samo ako odustane od Pantovčaka, odnosno funkcije predsednika, što Milanović nije učinio.

Kako je riješen taj problem? Jer predsjednik cijelo vrijeme u svojim nastupima agitira za SDP.

Još uvijek ne znamo je li taj problem riješen. Naime, Milanović je odlučio igrati na sigurno pa će od predsjedničke fotelje odustati tek ako mu se ukaže prilika da sastavlja vladu. Dakle, strategija je da on bude nešto poput Tima Oreškovića, koji je bio mandatar i premijer, iako nije sudjelovao na izborima. Zato je Milanović upogonio sve resurse koje ima na raspolaganju kao predsjednik Republike pa je obišao Hrvatsku vodeći svoju autonomnu kampanju, ponajviše napadajući vladajući HDZ i najavljujući što će činiti kao premijer. Između ostaloga, najavljuje da će dignuti plaće, dati besplatne doktorate na sveučilištima, otpustiti Ivana Turudića - glavnog državnog odvjetnika i, citiram, otpustiti sve HDZ-ovce iz institucija. Zašto sam rekao da ne znamo je li problem predsjednika u parlamentarnoj utrci riješen? Zato što dio oporbe, a razgovarao sam s nekoliko ljudi iz stranke Možemo, još uvijek strahuje da bi zbog Milanovićevog angažmana u kampanji Ustavni sud mogao poništiti izbore. Milanović je pak uvjeren da se upozorenja Ustavnog suda ne odnose na njega, da je riječ o politički rashodovanom kadru koji nema ni moralne ni profesionalne kompetencije, iako su polovinu tog kadra Ustavnog suda imenovali upravo Milanović i njegov SDP.

Kako bi zapravo, izgledala ta Vlada koju bi sastavljao Milanović?

Zoran Milanović je pred novinarima nabrajao koga želi vidjeti u svojoj vladi nakon čega je postalo jasno da on to uopće nije iskomunicirao s koalicijom koja ga prati. Naime, kao predsjednik, Milanović je postao i svojevrsni miljenik desnice koji se opire migracijama i ima suverenističke nastupe, oštro nastupa prema Beogradu i Sarajevu. Ono što je nekad bilo nezamislivo, danas je normalizirano pa iza Milanovića, nekadašnjeg prvog čovjeka socijaldemokracije u Hrvatskoj, stoji umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs. Uz to SDP-ov ekonomski strateg Boris Lalovac izjavljuje da ne  bi imao ništa protiv vlade u kojoj bi bio Domovinski pokret. I u samoj koaliciji Rijeke pravde Dalija Orešković i Marijana Puljak predstavljaju Stranku s imenom i prezimenom te Centar, iako ih je ranije Milanović nazivao narikačama i Thelmom i Louise. Sve mu je oprošteno, čini se, a jedini cilj ove heterogene fronte jest rušenje HDZ-a. Osvoje li izbore, pred njima će biti težak zadatak sastavljanja stabilne i održive vlade.

Kakvu je kampanju vodio HDZ? 

Andrej Plenković je vodio kampanju koja se je koncentrirala na ono što misli da je njegova vladavina u proteklih osam godina dobro radila. Uglavnom, hvalio se i kad realno nije imao razloga za to. Na primjer, hvalio je usklađivanja mirovina koje je proveo i proizvoljne dodatke koje je dijelio umirovljenicima. Iako sve to nije pomoglo da se mirovina postotno poveća u odnosu na prosječnu plaću. Umirovljenici su, upozorava to Sindikat umirovljenika, ali i umirovljenička koalicija Umirovljenici zajedno, zapravo postali siromašniji. Zoran Milanović je bio u pravu kada je najavljivao da će Plenković koristiti i nabavku borbene eskadrile u predizborne svrhe, a HDZ tradicionalno iza sebe ima i Katoličku crkvu u Hrvatskoj jer je jamac obilnog i velikim dijelom netransparentnog financiranja te organizacije. Imamo tako primjer da je u crkvi Svetog Lovre u Stobreču misa završila poprilično neočekivano. Župnik don Josip Lončar pozvao je bivšeg ministra obrane i HDZ-ovog kandidata u desetoj izbornoj jedinici Damira Krstičevića da s oltara pozdravi okupljene.

Tehnički premijer Andrej Plenković i aktualni predsjednik Zoran Milanović nisu se sučelili?

Ne, Plenković je, zapravo deklarativno u smislu kampanje izbjegavao provokacije koje mu je cijelo vrijeme upućivao Milanović, i to je obrazložio time da Milanović nije službeno u izborima. Iz istog razloga je odbijao i sučeliti se s njime, jer bi mu sučeljavanjem dao legitimitet u izbornoj utrci. No zato je za odgovaranje na Milanovićeve optužbe i provociranje predsjednika zadužen ministar prometa iz Plenkovićeve vlade Oleg Butković. Milanoviću je naime Butković prijetio da će ostati bez imovine i on i njegova obitelj, i ne samo bez nekretnina, već i bez zubala, krave i magarca. Posljedica je to toga da je Butković optužio Milanovića da je pokušao utjecati na banke da otvore poslovni račun njegovom rođaku, a koji je navodno bio pod sankcijama zbog povezanosti s ruskim kapitalom. Ima nešto čudno u tome da predsjednik prijeti tužbama u ime treće osobe tehničkom ministru, ali to je Hrvatska.

Još je jedan moment ove kampanje posebno interesantan. U izbore se uključila i udruga za promicanje LGBTQ+ prava Zagreb Pride i to dosta neobičnim potezom.

Udruga Zagreb Pride na svojim je stranicama objavila "Prideov predizborni LGBT kompas". Ukratko, popisala je kandidate i kandidatkinje za Hrvatski sabor različitih političkih opcija koji su, kako tvrde, homoseksualne orijentacije. Među ostalim, naveli su imena nekoliko političara koji se još nisu javno izjasnili o svojoj seksualnoj orijentaciji, što je izazvalo lavinu reakcija. Cilj je bio, tvrde dojučerašnji podupiratelji ove organizacije, kompromitirati HDZ-ove kandidate i prikazati ih nepoželjnim desnijem biračkom tijelu, dok se iza samih objava, kažu, krije Franko Dota, visokopozicionirani član Zagreb Pridea, ujedno i kandidat za parlamentarne izbore na SDP-ovoj listi. Šefovi HDZ-a i Lijevog Možemo, Andrej Plenković i Tomislav Tomašević, ne odobravaju ovakav način obračuna s političkim protivnicima, pogotovo ne zbog političkog izbornog probitka. Istovremeno SDP-ov šef Peđa Grbin na to gleda kao na potrebu te priznaje legitimitet Zagreb prideu da to učini, iako je osoba koja stoji iza te organizacije kandidat njegove koalicije na ovim parlamentarnim izborima. Ovaj je potez, čini se, razjedinio ljevicu, ali i cijelu LGBTQ+ zajednicu.

I za kraj, oko čega su se koncipirala predizborna obećanja tijekom kampanje koja danas završava?

HDZ je građanima najavljivao kontinuitet „blagostanja“, dok je SDP najavljivao čišćenje institucija od korumpiranog HDZ-vog kadra. Lijevi Možemo koncentrirao se i na HDZ-ovu korumpiranost, ali i vrlo snažno na svoju politiku priuštivog stanovanja. Sve stranke obraćale su se umirovljenicima koji su najveće i najsiromašnije biračko tijelo. Nema stranke koja nije ponudila prosječnu mirovinu od 750 eura i više, no čini se da nitko nije pronašao način kako to izvesti, osim pretakanjem novca iz Državnog proračuna u mirovine čime se mirovine iz prava proisteklog iz osiguranja pretvaraju u socijalno davanje ili, kako se to sada popularno kaže, socijalni transfer. Kada govorimo o umirovljenicima, stranka Most je uvela novu temu u politički diskurs. Naime, oni predviđaju da će se roditelji moći odreći dijela roditeljske naknade kako bi se ranije vratili na posao. U tom bi slučaju, preuzmu li bake i djedovi čuvanje unučadi, ta roditeljska naknada sjedala na njihov račun. To je demografska mjera, ali i mjera koja bi mlade žene efikasnije zadržala na tržištu rada i kompetencija. S desne margine slušali smo i ideološki ostrašćenu najavu oduzimanja mirovina partizanima. Naime, radi se o par tisuća mirovina koje se isplaćuju na temelju sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj borbi. Uživaju ih, uglavnom, partizanske udovice kao obiteljsku mirovinu. To je promašena priča, budući da iza tih mirovina stoji i radni staž od tridesetak godina na koji je dodan skromni dodatak pa nije jasno kako bi se uopće moglo oduzeti nekome njegove pravo stečeno na temelju rada.