Odlaze li šrafenciger, šparhet i šeflja u zaborav?
Stand: 23.07.2024, 18:44 Uhr
Nenad Kreizer, Zoran Stošić, Nada Pester
Kremšnita, šparhet, rikverc... Poznato vam je? Zahvaljujući povijesnim okolnostima, jezici jugoistoka Europe puni su posuđenica iz drugih jezika. Posebno na sjeveru to je slučaj i s germanizmima kojih je pun svakodnevni govor. No njegova upotreba polako odlazi u prošlost, priča nam autor rječnika germanizama „Zagramer“ Tibor Otto Benković. U ovoj epizodi Nenad Kreizer i Zoran Stošić još otkrivaju koji germanizmi su im se najviše urezali u pamćenje i saznajemo zašto tuđice tonu u zaborav.
Šrafenciger, kremšnita, šparhet, getriba...njemački izrazi koji su vam vjerojatno poznati iako nikada niste učili njemački. No ako dolazite s jugoistoka Europe, pogotovo iz onih dijelova koji su nekada bili u sklopu Austro-Ugarske, onda su vam ovi izrazi sigurno dio svakodnevice.
Pogotovo u nekim segmentima u kojima su se narodi u ovom dijelu Europe oslanjali na utjecaj Beča: recimo kuhinja: tko god se u Vojvodini ili sjevernoj Hrvatskoj nađe u dijelu stana koji je namijenjen kuhanju bit će okružen, rajnglama, šefljama, šprahetima a ponekad i nudelvalgerima. Ovo potonje je, za one koji ne znaju, valjak za tijesto.
Ili što bi posjet automehaničaru bio bez spominjanja getribe ili štosdemfera. A u Zagrebu će vam pokoji postariji mehaničar rado provjeriti i bremze.
Svi ti izrazi naravno ne spadaju u službene kanone književnih jezika nego su samo izraz bogatstva i raznolikosti lokalnih narječja. I naravno odraz povijesti ovog burnog dijela Europe preko kojeg su prelazile mnoge sile i ostavljale svog traga i u jezicima.
Danas se nećemo baviti talijanizmima, kojih je puna Dalmacija i Istra, niti turcizmima, bez kojih je sporazumijevanje u Bosni i Hercegovini nemoguće, to ćemo ostaviti za neki drugi podcast, nego germanizmima koji su ostavili dubokog traga u dijelovima gdje je austrijska kruna nekada bila na vlasti.
Od kolege Zorana Stošića, zaljubljenika rubnih sfera govornog jezika, saznajemo neke zaboravljene germanizme koji još uvijek opstaju na rubu svakodnevnog govora.
Ober! Zorane, danas možda nitko neće tako pozvati konobara u nenjemačkom govornom području, ali ne tako davno, barem u Zagrebu, to je bio samo jedan od germanizama duboko ukorijenjenih u lokalni govor?
Iako će mnogi Zagrepčani i dalje za tkaninu govoriti da je štof, ali i da u nekom traču ima štofa, rijetkima će pasti na pamet da koriste posuđenicu iz stranog jezika. I to ne iz bilo kojeg pa niti iz sveprisutnog engleskog, već iz njemačkog, koji je u naše prostore stigao s državnim uređenjima koja su objedinjavala razne narode, ali među njih uvodila dotad nepoznati red i poredak. Rad u državnoj službi podrazumijevao je aktivno poznavanje njemačkog, ili u nekim povijesnim razdobljima mađarskog, koji se zadržao tek u pograničnim dijelovima današnje Hrvatske, tamo gdje je postojao i prije, kao posljedica svakodnevne potrebe za komunikacijom među ljudima iz istog podneblja.
Drugim riječima, ovdje govorimo o jezičkom odnosno leksičkom nasljedstvu Austrougarske.
U Zagrebu se među građanstvom koje je držalo do reda i običaja, čak i kad su bili sasvim novi, govorio hohdojč. Ili se pokušavalo govoriti što čišćim oblikom jezika koji je mnogima bio stran, ali je svima davao priliku da se, živeći u „malom Beču“, kako su svom gradu tepali tadašnji stanovnici, osjećaju barem malo kao Bečani. Usporedo se koristio i kihnkroatiš, mješavina njemačkog i hrvatskog, kojim su se gospoda sporazumijevala s kuhinjskom poslugom. Danas je, čudom digitalne svedostupnosti, na internetu dobavljiva i preslika tadašnje Kuharice, knjige koja sadrži mnoge recepte tog vremena, ali za pripremu jela vam neće trebati samo šparhet, rajngla, šeflja i ponešto iz špajze, trebat će vam i rječnik, ako ne njemački, a onda svakako riječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru.
Čime dolazimo do Tibora Otto Benkovića koji je prije deset godina zgotovio svoju verziju vremenske kapsule, rječnik koji je nazvao Zagramer.
U knjizi je pobrojano više od 5 tisuća pojmova koji su nekad činili okosnicu svakodnevnog zagrebačkog govora. Iako je inicijalno taj govor odvajao gospodu od puka, vremenom su ga prihvatili svi, do te mjere da je došljaku u Zagreb bilo nemoguće opstati među ljudima koji, kao, govore istim jezikom, ali ključni pojmovi svaki razgovor pretvaraju u višekratnu zagonetku.
Općepoznati primjer su nazivi alata, u nekadašnjim radionicama se nijedan predmet nije zvao „po domaće“, makar se ponekad radilo o drevnim alatima koji su postojali i prije nego je njemački ušao u sve pa i u zanatske pore. Čak i stol u svakoj radionici se nazivao pank, tako da su stariji Zagrepčanci sigurno bili u čudu kada su im unuci kao novi smisao svojih mlađahnih života krajem sedamdesetih počeli spominjati „pank“.
Tibor Otto Benković, čije i samo ime nekako odiše duhom Austro-Ugarske, je prije nekoliko godina sastavio rječnik germanizama i tako ovo lingvističko blago ostavio budućim naraštajima.
Germanizmi su bili nekada sastavni dio života. U svom rječniku govorim da i ja govorim u krajnjoj liniji, vi čujete, ja govorim urbanu kajkavicu sa germanizmima koju mnogo njih danas ne bi vjerojatno razumjeli. I sa mnom će umrijeti taj govor nažalost. Ja imam dvije velike kćeri, 45 i 43, one ne znaju više, one su zaboravile, a slušale su me doma.
Ali vas razumiju ako pričate ili ne?
Da, razumiju, ali ne upotrebljavaju. Jer u društvu u kojem se kreću je najezda anglofilije, engleskoga. Engleski je jezik sveta i tu ne možemo ništa napraviti. Meni je samo žao da moja generacija, ja sad imam 75 godina, s mojom generacijom će umrijeti pola moga riječnika, ako ne i više.
Važno je da je ostao zabilježen u rječniku ili u nekim starim filmovima.
Ali te stare filmove deca neće razumjeti. Njima nema nitko za reći recimo u bilo kojem filmu našem i Hrvatskom gdje se upotrebljavaju germanizmi. Oni čuju da je to germanizam, ali ne znaju šta znači.
Osim vaše knjige postoji li ikakav drugi ozbiljniji oblik podsjećanja budućih naraštaja Zagrepčana na taj govor?
Gledajte, kod nas je bilo pokušaja, ali ja ne bih htio ogovarat druge. Taj moj riječnik ima preko 5 hiljada riječi. Unutra su svi mogući -izmi koji su se govorili u Zagrebu tada, još i danas govore. Od frankizama do srbizama u krajnjoj liniji, do mađarskog, do francuskog, do talijanskog, sve je to unutra u tom riječniku. Plus, što je najvažnije, ovo je jedini rječnik u Hrvatskoj, nadam se da ih više ne bude, koji ima akcentuaciju. Vi znate da standardni hrvatski jezik ima četiri akcenta dugo i kratko silazni i dugo kratko uzlazni. Ja sam praktički izmislio svoj akcent uz pomoć mog izdavača Jesenski i Turk. Njihov lektor mi je sugerirao da uzmem samo jedan. I on se označava u rječniku s ravnom crtom iznad samoglasnika i polu samoglasnika r i on je ekspiratorni. I tu ne mrete fulat!
Najrašireniji izraz za neki alat, prisutan od Vardara pa do Triglava, je šrafciger.
Pokušaj da se u srpskom ili hrvatskom nađu zamjene je samo polovičan, jer srpska „odvrtka“ ili hrvatski „odvijač“ rade tek pola posla, šaraf je prvo trebalo zašarafiti da bi ga se moglo odviti ili odvrnuti. Lista riječi je zapravo nepregledna pa kolekcija posuđenica gospodina Benkovića pokriva tek onaj dio priče koji se s germanizmima odvijao u Zagrebu. Premda teritorijalno ograničen na Zagreb, Zagramer donosi i neke riječi za koje bismo sa sigurnošću rekli kako pripadaju nekom drugom podneblju, makar i susjednom, ali u tom slučaju samo treba provjeriti arhitekturu, jer dokle god se proteže austrougarska prepoznatljivost na fasadama, dotle je dobacio i distorzirani njemački.
Rječnik Zagramer tako navodi da se za seljanku, ali i prostakušu, u Zagrebu nakad koristio izraz paorkinja. Valjda od Baurer-a – seljaka?
Današnjim Zagrepčanima će za taj slučaj svakako prije pasti na pamet izraz „seljača“, dok bi za paorkinju mnogi rekli da ide ruku pod ruku s paorom, seljakom iz Vojvodine. Slično je i s izrazom pakl, u Zagrebu najčešće korištenim za šteku cigareta, dok se u Srbiji izvedenica paklica i danas korisiti, ali za pojedinu kutiju cigareta. A da igra nikad ne prestaje svjedoči i maloprije spomenuta šteka, udomaćena mjerna jedinica za paket od 10 kutija cigareta, ali u negdašnjem Zagrebu i za mlijeko ili maramice npr. Riječ šteka se pomalo izgubila jer je u hrvatski sleng, prelivši se iz Srbije, ušla riječ „štek“, koja pak znači skrovište, inicijalno korištena u kriminalnom podzemlju pa se tako "u šteku" može imati novac, oružje ili lažne dokumente, a rjeđe pekmez, kiseli krastavci ili slatko od jagoda.
Pri svemu tome treba reći da se ovakve i slične rasprave o jeziku unazad pedesetak godina ne mogu vodite na znanstvenom polju, a da se u raspravu ne uplete politika.
Stanovnici negdašnje zajedničke države čeprkaju po vlastitim identitetima, tražeći nešto samo svoje i autentično, često identitet potvrđujući s par riječi koje su ponijeli iz rodnog kraja, a kojima u pitanjima, kao na kvizu, zabavljaju svoje sadašnje okruženje. Riječi su to koje podsjećaju na zavičaj, na mirise s livade ili kuhinje, ali i s gradskog asfalta, koliko ga god tada malo bilo čak i u glavnom hrvatskom gradu. Govor grada koji nestaje nestat će i sam, ali uz fotografije Zagreba kakakav je nekad bio stajat će i Zagramer, knjiga koja dokumetira govor kojim su se sporazumijevali njegovi tadašnji stanovnici.
I od kojeg su profitirali glazba i kultura. U Sloveniji je osamdesetih godina postojala rock grupa „Gast'r'bajtr's“, a u Zagrebu grupa „Fuj tajfel“.
U filmu „Nacionalna klasa“ lik kojeg tumači Dragan Nikolić, vozač Flojd, podučavajući vožnji Mileta, kojeg tumači Bogdan Diklić, nervozno tumači da nije kuplung nego kvačilo. U filmu „H8“ lik profesora Nikole, u autobusu koji srlja u smrt, objašnjava supruzi koja sjedi do njega da se ne kaže utisak već dojam, i da je utisak/eindruck čisti germanizam. Možda je najpoznatiji i najdugovječniji citat iz filma „Ko to tamo peva“, kada lik Brke, kojeg tumači Danilo Stojković, svom suputniku, također u autobusu, nudi lijek koji se zove „Die beste“, uz napomenu kako je „nemačka medicina najbolja na svetu“.
Zorane, za kraj, tvoja detektivska priča o jednom misterioznom predmetu.
Nekad vidljiv pred svakim ulaznim vratima. Služio je nekad za struganje blata ili snijega sa cipela i čizama. I svaka ga je kovačnica u Zagrebu izrađivala na svoj način - eisenschuhschaber. I danas se po centru Zagreba može pronaći „strugač za cipele“, kako sam godinama nazivao taj metalni predmet, povremeno fotografirajući još preživjele primjerke pred zagrebačkim haustorima. Uspio sam kroz zadnjih dvadesetak godina o tom predmetu pitati nekolicinu viđenijih odvjetnika, pjesnika, pjevača, pisaca i novinara čije je ime neizbrisivo vezano uz Zagreb, no nitko od njih nije znao kako se strugač zove po „starozagrebački“, već su se svi prisjećali predmeta riječima – Aha, to je ono... za ono. Nije mi pomoglo ni što sam obilazio kovače, postolare, urare... zapravo sve koji su po prirodi obrta kojim se bave bili dio grada dugi niz godina. Tek nedavno sam u internetskom tekstu koji komentira taj predmet u nestajanju sreo izraz eisenschuhschaber.
Danke Zoran!
