Velibor Čolić: „Autoportreti s damama“. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 07.03.2024. 26:09 Min.. Verfügbar bis 07.03.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
Velibor Čolić: "Autoportreti s damama"
Stand: 07.03.2024, 17:30 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Može li jeziku nedostajati djetinjstvo? Nakon odrastanja i gorkog stasavanja u Bosni i Hercegovini, Velibor Čolić je svoju spisateljsku karijeru izgradio u Francuskoj. Međutim, roman koji predstavljamo ipak je napisao na maternjem jeziku: "Autoportreti s damama". Zašto? O čemu se u knjizi tačno radi? Amir Kamber razgovara s Čolićem o jeziku, ratu, damama, egzilu, literaturi i još koječemu. A naš književni kritičar Davor Korić iz svog ugla predstavlja autora čije djelo toplo preporučujemo.
Velibor Čolić je svoju spisateljsku karijeru izgradio u Francuskoj i sada piše na jeziku zemlje svog egzila. Nema u svjetskoj književnosti mnogo takvih primjera da pisci ne pišu na svom maternjem jeziku nego na nekom velikom jeziku koji su naučili. Možda je u istoriji svjetske književnosti najpoznatiji primijer poljskog književnika Džozefa Konrada koji je svoj stvaralački period u životu proveo u Engleskoj i pisao na engleskom. Iako je engleski jezik naučio tek u 21. godini života je smatra se jednim od najvećih novelista na engleskom jeziku.
Na engleskom piše i naš pisac Aleksandar Hemon, koji će gostovati u martu na Sajmu knjiga u Leipzigu sa svojim novim romanom. Hemon je rođen u Sarajevu, a kada je počeo rat bio je na studijama u Americi, pa je usavršio engleski, i tamo u Čikagu izgradio veliku spisateljsku karijeru. Često su političke neprilike utjecale na pisce da napuste svoju zemlju. Tako se Hemon nije mogao vratiti u Sarajevo, koje je bilo opsjednuto, a jedan od najvećih savremenih piscaca, nedavno preminuli Milan Kundera, je bio prinuđen da pobjegne iz Čehoslovačke nakon praškog proljeća i ruske okupacije njegove zemlje i svoju književnu karijeru nastavi u Parizu i to na francuskom jeziku.
I evo sada imamo Velibora Čolića još jednog pisca bosanskohercegovačkog porijekla koji je zbog rata napustio svoju zemlju, i koji sada piše na francukom, jeziku njegovog egzila. Čolić je ovaj jezik naučio u svojim tridesetim godinama tako dobro da ne samo da može čitati djela velikih francuskih pisaca u originalu, nego je dosegao takvu jezičku kompetenciju da se može literarno izraziti na ovom rafiniramom jeziku, koji je dugo važio za diplomatski jezik u svijetu. Za tako nešto treba imati dara i upornosti, a Čolić je imao oboje, ili se radilo o onom čuvenom bosanskom inatu.
Čolić je rođen 1964. godine u centralnoj Bosni u Oždaku, započeo je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavio studirati u Zagrebu, ali je njegov životni put, kao i mnogih mladih ljudi njegove generacije, prekinuo rat. Kao Hrvat dospio je u HVO, ali ga je ubrzo napustio i otisnuo se u neizvjesni izbjeglički život u Evropi. O tome je Čolić pisao u svom novom romanu „Autoportreti s damama“, koji je nakon dugo vremena napisao na našem jeziku. Čitaoci koji se odluče pročitati ovu knjigu saznaće sve o njegovom životnom putu, od djetinjstva provedenog u Modriči u centralnoj Bosni do njegovih putešestvija po Evropi.
Krajem osamdesetih prošlog vijeka obljavljivao je u mnogim časopisima za tada mlade pisce kao što su bili zagrebački časopisi „Oko“, „Polet“ i „Quorum“, zatim za sarajevske časopise „Lica“ i „Naši Dani“, te za novosadska „Polja“. Objavio je i dvije knjige: roman „Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad“ 1987. i priče „Odricanje svetog Petra“ 1990. u zagrebačkom „Quorumu“.
Velibor Čolić nije kao brojne izbjeglice iz Bosne i Hercegovine za vrijeme rata došao u Njemačku nego je dobio azil u Francuskoj. Na tu odluku je svakako utjecala prevoditeljica Mireille Robin tako da je u njenom prevodu u Francuskoj objavljeno nekoliko zapaženih djela koja nisu prethodno objavljena na njegovom maternjem jeziku: priče "Les Bosniaques" (Bosanci) 1993. koje su adaptirane za pozorište i izvođene u "XL Théâtre" (Purgos) u Bruxellesu. Slijedeće 1994. godine izlazi knjiga „Chronique des oubliés" (Kronika zaboravljenih) također priče, pa 1995. knjiga "La vie fantasmagoriquement brève et étrange d'Amedeo Modigliani" (Sablasno čudan i kratak život Amadea Modiglianija) roman o čuvenom slikaru Modiljianiju koji je urađen na radiju "France Culture" kao radiodrama.
Posljednjih godina Čolić piše i objavljuje na francuskom tako da je u Francuskoj postao respektabilno književno ime. Danas objavljuje u Gallimardu, najprestižnijoj francuskoj izdavačkoj kući, koja mu je objavila romane „Sarajevo Omnibus“, „Ederlezi – pesimistička komedija“, kao i „Egzil za početnike“ te njegov nastavak „Knjiga odlazaka“. Od 2004. godine piše i priloge o rock glazbi i jazzu za novine "Dernierès Nouvelles d´Alsace" u Strasbourgu. 2014. Francuska akademija dodijelila mu je Nagradu za širenje francuskog jezika i kulture.
Nakon tog uspjeha u Francuskoj knjige su mu prevedene na mnoge evropske jezike (engleski, njemački, španjolski, talijanski, bugarski, česki, turski, bosanski, hrvatski, slovenski i srpski), ali u literarnim krugovima na postjugoslovenskom kulturnom prostoru za njegovo ime se rijetko čuje. Vjerovatno će se za njega sve više čuti na ovom govornom području od kada su njegova djela počele objavljivati naše izdavačke kuće. Tako je 2006. izdavačka kuća Ljevak objavila njegov roman "Kod Alberta", pa se Čolić nakon 16 godina ponovo pojavio na našem govornom području. 2009. ista izdavačka kuća objavila je knjigu „Mother Funker“, a 2018. je izdavačka kuća Vuković & Runjić iz Zagreba objavila njegov „Egzil za početnike“.
Velibor Čolić, porijeklom iz Bosne Hercegovine, ostvario je uspješnu karijeru na francuskom govornom području. Velibore, višejezičnost je naša tema, naša svakodnevica ovdje na našem radnom mjestu. Kako to kod vas u praksi izgleda? Jutarnja kafa, vijesti na francuskom, kupovina, porezi...
Pa ja često, kao u šali recimo, poredim francuski jezik s iznajmljenim stanom. Što će reći, znamo, nije naš jer nismo vlasnici, ali ga s vremenom sredimo i uredimo, tako da se osjećamo kao kod kuće. Ja mislim da prvi vlasnici svih zemalja su nomadi, a jezici su naši mali mostovi između tih nomadskih ideja, nomadskih putovanja i male, možda čak, i izgubljenosti. Ja sam ona generacija koja je napustila Bosnu 1992. zbog rata. Preko trideset godina živim i radim u francuskom jeziku.
Francuski jezik je postao moj profesionalni jezik, jezik na kojem pišem, ali to je jezik, da tako kažem, odraslog Velibora. To je jezik bez djetinjstva. Sada je interesantno u mojim knjigama kako prevesti osjećaje iz djetinjstva, recimo, na odrasli jezik francuskog. Znači, to su dva paralelna jezika, ja ih razdvajam. Primijetio sam kad pišem moje francuske romane - svaka rečenica koja je zamišljena na našem jeziku, a realizirana na francuskom je "izbriši, ne valja". Mora se ispoštovati jezik. Svaki jezik traži svoje, stoprocentnog pisca iza.
U rujnu/septembru prošle 2023. godine poznata izdavačka kuća V.B.Z. objavila je knjigu „Autoportreti s damama“ koje je autor žanrovski označio kao „ljubavni roman sa društveno političkom tematikom. Ovaj roman je Čolić napisao na svom maternjem jeziku jer mu se činilo da se priča koju želi ispripovijedati opire slaganju u francuske rečenice. A svi oni koji pročitaju ovu knjigu shvatiće zašto. Čolić je svoje formativne godine proveo na ovim prostorima. Jezik kojim je tada govorio i na kojem i danas piše mu je svakako bio pogodniji da opiše detalje iz svog djetinjstva i mladosti. Zato je mnogo bolje za čitaoce da ovu knjigu čitaju u izvorniku, a ne u prevodu iz francuskoga, koji bi, bez obzira na dobre namjere i vještinu prevoditelja uvijek bio pomalo suh.
Sam naziv "Autoportreti s damama" upućuje čitaoce na strukturu odnosno kompoziciju romana, jer svako poglavlje je autorov autoportret u različitim periodima njegovog života, s tim da on taj autoportret zapravo sagledava kroz projekciju ženskih osoba koje su obilježile te različite periode. Formativne godine glavnog junaka su tako obilježile majka, tetke, babe, simpatije, žene koje su mu dolazile u kuću i velike ljubavi pojedine sa ekrana i one iz stvarnosti. Otud i taj naziv romana, jer sve te žene, dame koje opisuje su na njega snažno uticale, a s njima autor bilježi i političke i ideološke promjene koje su se dešavale u njegovim prelomnim godinama.
Zanimljivo je da Čolić svako poglavlje završava sa dodatkom odnosno napomenom “Što se dogodilo poslije?”, u kojoj piše što se to desilo sa onima koje je prethodno spomenuo, kako se društvena klima promijenila i gdje se on u tom trenutku našao. Kroz sve te ženske likove sagledavamo Čolićev životni put od djetinstva provedenog u Modriči do uspjelog pisca u Francuskoj. Ono što je bitno za Čolića kao pisca je lakoća pripovijedanja i humor s kojim opisuje sve te prelomne periode odrastanja tokom osamdesetih godina prošlog vijeka, iskustvo iz rata, autsajderstvo i izmještenost u periodu izbjeglištva i na kraju značaj koji su žene imale u tome da svi ti trenuci budu podnošljiviji.
Našavši se u egzilu u situaciji u kojoj se morao boriti za preživljavanje Čolića nije napuštala volja za pisanjem. Naprotiv. Tako je o ulozi književnosti u svom životu u ovom romanu napisao: „Književnost ne može zamijeniti život, ali može dobro popuniti praznine u njemu.“
