Saša Savanović - "Novo Sada". COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 06.02.2025. 19:26 Min.. Verfügbar bis 06.02.2026. COSMO. Von Amir Kamber.
Saša Savanović: "Novo Sada"
Stand: 06.02.2025, 18:05 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Nada Pester
Amir Kamber razgovara sa Sašom Savanović o književnosti, burnim političkim vremenima i njenom rodnom Novom Sadu. Autorica romana "Novo Sada" objašnjava zbog čega je sretna i šta je brine kada razmišlja o studentskim protestima u Srbiji. Književni stručnjak Davor Korić iscrpnije govori o radu spisateljice Savanović i generaciji u međuprostoru, između socijalizma i kapitalizma. Zašto je ta generacija izgubila iluzije prije nego što je i stigla da ih ima? Ima li budućnosti za nove ideje? Kakve?
Aleksandra Saša Savanović rođena je u Novom Sadu 1986. godine. Diplomirala je međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, a zvanje mastera stekla je na Institutu za sociologiju Univerziteta u Berlinu. Nakon toga radila je kao menadžerka projekata u različitim organizacijama i bila jedna od osnivača, a zatim urednica i autorka magazina Zent, koji se bavi odgovaranjem na razna društveno-politička pitanja kroz više različitih formi autorskog izraza.
Piše prozu, esejistiku i publicistiku. Priče i tekstove objavljivala je u mnogobrojnim časopisima i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Njene priče, eseji i teorijski tekstovi objavljivani su u štampanim i elektronskim magazinima, periodičnim časopisima, zbornicima i drugim publikacijama. Radi kao nezavisna istraživačica, programska urednica i projektna menadžerka u kulturi i neprofitnom sektoru. “Deseti život” je njen prvi roman koji je 2018. uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu.
Saša Savanović
Svojim romanom prvijencem skrenula pažnju poklonika književnosti i književnih kritičara na sebe pogotovo kada se zna da nije imala nikakvo stručno književno obrazovanje. Završila je i radila nešto što nema veze sa književnošću, ali ju je književnost ipak, oduvijek privlačila. Počela je pisati kratke priče iz hobija. Kako je rekla u jednom intervjuu više puta je počinjala da piše različite romane, i obično bi dolazila do dvadesete strane, ali tu je nailazila na zid i odustajala. Smatrala je da je sve to naivno, ali ipak nije prestajala.
Rukopis svog prvog romana je poslala nekolicini izdavačkih kuća koje je pronašla na njihovim sajtovima. Imala je sreće da je čak četvoro od njih odgovorilo sa komentarima, kritikama i sugestijama. To joj je pomoglo da unaprijedi i mijenja provobitni rukopis i nakon uspješne saradnje s ekipom Kontrast izdavaštva njen prvi roman je objavljen. Za nju je bilo važno da dobije fidbek na osnovu kojeg je počela raditi na svom tekstu pa tako na kraju njen roman „Deseti život“ nije bio proizvod nekog nasumičnog trenutka inspiracije nego plod promišljenog i istrajnog rada. Radnja tog romana se dešava u Beogradu u uzbudljivom i boemskom zabavnom mjestu u kome se žurke, seks i droga serviraju uz sirimaštvo i očaj u prostoru između svijetle evropske budućnosti i tmurne surove sadašnjosti. Roman je i priča o jednoj generaciji, ljudima u tridesetim koji ne znaju tačno šta bi i kako i koje karakterizira neka vrsta izgubljenosti i paralisanosti.
Glavni protagonisti romana zaposlenica u nevladinoj organizaciji koja mrzi svoj posao i njen preduzetni dečko, plove kroz svakodnevicu pokušavajući da se uhvate za neku vrstu uputstava o životu, iako je, i njima samima, jasno da “niko više nije siguran kako treba živjeti”. Granica između onoga što percipiraju kao stvarnost i same stvarnosti se postepeno tanji tako da roman tematizira bježanje od realnosti, ciničan odnos spram svijeta generacije za koju je konzumiranje supstanci svakodnevica. Iako roman nije namijenjen samo mlađim čitaocima njima je ipak bliži zato što im je iskustvo koje se u njemu opisuje bliže.
Roman nije autobiografski, ali ga je autorica pisala na osnovu svog vlastitog iskustva. Kako je istakla glavni likovi u romanu su predstavnici generacije mladih ljudi rođenih osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, koju ona naziva generacijom cinika. To su ljudi koji imaju problem da vjeruju nekome ili u nešto, jer se sve oko njih raspadalo, urušavalo i obesmišljavalo. To je generacija ljudi koji nemaju poštovanja ni za šta i ni za koga zato što su, kako je jednom prilikom rekla, okruženi licemjerjem, jer po njihovom uvjerenju političari su kriminalci, država je feudalni posjed, a mediji su partijska glasila. Njena generacija je takođe i tranzicijska, generacija u međuprostoru, između socijalizma i kapitalizma, koja je vaspitavana u duhu prošlog vremena, a koja je morala da se snađe u ovom, aktuelnom. Kako je zaključila to je generacija koja kao da je izgubila iluzije prije nego što je i stigla da ih ima.
U svom drugom romanu „Novo Sada“ sličnom tematikom Saša Savanović se bavi na malo kompleksniji način. Iako ovaj roman nije doživio uspjeh kao prethodni, po mišeljnju većine književnih kritičara, on predstavlja značajan iskorak Saše Savanović u pogledu vladanja tehnikom pisanja. Već sam naziv romana „Novo Sada“ na duhovit, ali ironičan način aludira na njen rodni grad Novi Sad i tematizira problematiku s kojom se mladi ljudi suočavaju u sadašnjem vremenu. Jer Novi Sad kako je ona zapazila se u posljednjih tridesetak godina tranzicije veoma izmijenio i transformirao, a njegovi stanovnici su doživjeli psihosocijalne traume u okruženju u kojem su se proširili laž, nasilje i nemoral.
Njen roman počinje kao triler, jer na samom početku radnju pokreće otkriće beživotnog tijela novosadskog biznismena Mileta Todorovića. Ali autorica svjesno i na radost ozbiljnih čitalaca ne upada u pripovjedački kliše tog žanra nego veoma vješto odmotava radnju kroz lične hronike nekolicine protagonista. Za razliku od klasičnog kriminalističkog romana u kojem pisac vodi radnju ka razrješenju odnoso otkriću glavne tajne i logičnom završetku u ovom romanu Saše Savanović to nije u prvom planu. Traganje za počiniocem zločina je nebitno a u prvi plan izbija priča o korupciji, kriminalu, sumnjivom biznisu, manipulacijama i stranom krupnom kapitalu, tako da postaje irelevantno ko stoji iza tog zločina.
Teoretičari književnosti svrstali su ovaj roman Aleksandre Savanović u takozvane srpske korporativne romane. To je uslovno koncipirani žanr čiji je cilj da se u tim romanima dočara život i rad u poduzetništvu u nekoj maloj kompaniji ili poslovnoj imperiji u eri poznog kapitalizma. Radnje tih romana se odvijaju u miljeu u kojem se obesmišljavaju društveni odnosi i emotivne veze njihovih aktera. Pisci takvih romana dočaravaju književne junakinje i junake koji su žrtve stresa i pritiska, koji su mete diskriminacije i eksploatacije.
U romanu Saše Savanović smrt novosadskog biznismena Todorovića u čijem preduzeću „Futura developments” je bilo četrdesetak zaposlenika je samo povod da prati njihove sudbine. Ona kao da kadrira jednog po jednog aktera i oslikava sve aspekte njihovog svakodnevnog okruženja a kroz paralelizam života jednog preduzeća i egzistencije njegovih zaposlenih pokreće niz kulturoloških pitanja o današnjem životu. Zato ovaj roman možemo čitati kao grotesknu i ironičnu hroniku jednog grada viđenu kroz nekoliko socijalnih slojeva.
Saša Savanović
Saša, kratko samo da pogledamo u pravcu Novog Sada iz tvoje perspektive. Kako gledaš na proteste?
Pa znaš kako, ja se trudim da ostanem izuzetno pozitivna, iako imam i strašne strahove u vezi s tim. S jedne strane, mislim da je studentski pokret, to što studenti rade, što su oni uspeli da uspostave, pritom ne mislim toliko na te zahteve koji su bitni i koji su značajni i jasni i minimalni i zato su i dobri, nego prevashodno na njihovu organizaciju.
Organizuju se na direktno demokratski način, odluke donose na direktno demokratski način i u takvoj vrsti jednog neverovatnog demokratskog eksperimenta drže univerzitet, grade ga, uče i žive. To je neki neverovatni trenutak i prave ga. I sama ta moć da prave ovaj trenutak koji mi svi sa strane gledamo meni govori o njihovoj neverovatnoj političkoj autonomiji koju su oni izvojevali. I budući da živimo u svetu koji se raspada, u kontekstu nekakvog sistema koji se zove navodno liberalna demokratija, ne mislim sad konkretno samo u Srbiji, nego i u Evropi a i šire, i koja se raspada, koja je na toliko načina ugrožena mislim da u ovome što studenti rade u Srbiji postoji nekakav tračak ili putokaz kako možemo misliti demokratiju drugačije, kako možemo misliti politiku drugačije i kako možemo izazivati ovaj sistem.
Kad bacim pogled s jedne strane na tvoj rad gdje je, recimo, cinizam tema kao fabrička postavka ljudi na jugoistoku Europe i šire, s druge strane onda imamo ove proteste. I onda sam sebe uhvatim u tome kako razmišljam "OK, ali šta će biti na kraju, kako će ovo sad završiti?" I onda se pitam je li to već cinizam tako razmišljati ili kako bi ti vidjela taj moment da u stvari se trenutno nešto dešava sa otvorenim krajem, ne znamo u kojem pravcu sve to ide?
Ja mislim da je to strašno dobra stvar što je kraj otvoren i što budućnost ne znamo, ali je tu neizvesnost teško istrpiti.
Ono što je najveća vrijednost ovog romana je karakterizacija likova, njihova uvjerljivost i životnost. Autorica ih uvodi u roman veoma precizno i studiozno tako da su prepoznatljivi kao da su u roman ušli iz same stvarnosti.
Na kraju ovog predstavljanja romana „Novo Sada“ Saše Savanović evo jednog primjera koji ilustrira vještinu psihološkog nijansiranja njenih likova:
„Ana Dejanović ima trideset sedam godina i od toga punih dvanaest radnog staža, što je za vreme i državu u kojoj živi bio veoma solidan skor. Ovaj podatak bi mogao da stvori lažni utisak da je Ana u profesionalom smislu napravila dobre poteze. Subjektivna stanovišta su se po tom pitanju dramatično razlikovala, pa je zastupanje nekakve objektivne pozicije predstavljalo golem izazov. Anina majka Zorica, recimo, mislila je da joj je ćerka što se posla tiče fantastično prošla. Zorica je cenila izsvesnost i predvidljivost i smatrala je da u životu treba igrati na sigurno. Većina Aninih prijatelja je mislila da Ana može više, ma šta to bilo, za neke je to značilo više para, za neke više dostojanstva, za neke druge pak više ispunjenosti, veća identifikacija s poslom koji radi. Gazdin odlazak u ništavilo na nju je ostavio bled utisak. Nije joj, međutim, bilo ni drago. Instinktivno se plašila promena, naročito onih koje su podrazumevale neizvesne ishode.“
