Zašto si uzet, Jovane Nikoliću?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 06.06.2024. 20:24 Min.. Verfügbar bis 06.06.2025. COSMO. Von Amir Kamber.
Zašto si uzet, Jovane Nikoliću?
Stand: 06.06.2024, 17:54 Uhr
Amir Kamber, Davor Korić, Boris Rabrenović
Naš a ničiji, dakle svoj pisac Jovan Nikolić objavio je knjigu Hotel Nikaragva. U razgovoru s Amirom Kamberom Nikolić objašnjava o kakvoj novoj staroj zbirki priča je riječ. Zbog čega je uzet? Šta za pisca znači ultimativna samoća? Književno djelo ovog, kako ga neki zovu, romsko-srpsko-njemačkog pisca kolega Davor Korić stavlja u jasniji kontekst. Jovan Nikolić je objavio više knjiga poezije, nekoliko drama i romana. Salzburg, Paris, Helsinki, Čačak, Beograd, Köln? Svačiji i ničiji - dakle svoj.
Nova knjiga pisca i pjesnika Jovana Nikolića „Hotel Nikaragva“ je zbirka priča, kratkih zapisa, literarno uobličenih razmišljanja i impresija, izbor iz njegovih do sada objavljenih knjiga i literarnih časopisa, kao i do sada neobjavljenih proznih tekstova. To je knjiga u kojoj se ogleda autorova originalnost, maštovitost i oštroumnost njegovih zapažanja kada se radi o običnim i prozaičnim pojavama iz svakodnevice, na koje često ne obraćamo pažnju, a koje Nikolić promatra i doživljava kroz svoju osebujnu pjesničku vizuru na „onirički“ način.
Jovan Nikolić
Jer Nikolić je pisac koji sanja otvorenih očiju, koji ima sposobnost da doživljava različite vizije u budnom stanju i koji ima talenat i umješnost da ih pretoči u sugestivnu literarnu formu. Nikolić u prvoj priči iz ove knjige „Uzetost“ piše:
„Pre svih uzroka, ja sam najpre iskusio posledice pisanja: da se ono sto sam zapisao, docnije ovaplotilo i obistinilo. To me je, budući da o svemu tome ništa nisam znao, u priličnoj meri prepalo. Ne malo puta sam ustajao iz sna da bih zapisao čitave redove, stihove, ne malo puta sam na zaturenim hartijama, papirićima, marginama novina, na unutrašnjem papiru cigareta, zaticao, ponekad veoma zanimljive beleške za koje nisam bio siguran ko ih je zapisao mojim rukopisom. “
Tako Nikolić već na početku knjige otkriva čitateljima kako je u sebi otkrio sposobnost da piše stihove, umijeće koje se ne može racionalno objasniti. Kako je napisao u ovoj priči intenzivnije je živio u snovima nego na javi.
Sa primjetnom dozom samoironije Nikolić ovu prvu priču završava slijedećim prisjećanjem: “Ne mogu zaboraviti da mi je davno, još dečakom, sestra moga oca kazala da joj je žao što sam “uzet”. Danas, ne bez izvesnog bola, poimam značenje te reči i ne znam da li se sa pouzdanošću smem usuditi pomisliti da je, gotovo svaki čovek, umetnik, na odredjen način “uzet”… “
Riječ "uzet" se uvom kontekstu odnosi na čovjeka koji je uvijek zagledan negdje neznano kud i koji je vječito odsutan iz stvarnosti.
Kao opsesivni čitatelj, kako kaže za sebe, Nikolić je mogao biti pod raznim utjecajima pročitanog, pa i nadrealisčtičkih pjesnika, jer snovi i knjige su bile njegova duševna hrana. Ali, vjerovatno je tu umjetničku crtu naslijedio od roditelja muzičara. Rođen je 1955. godine u Beogradu i rano djetinjstvo je provodio u hotelima, u kojima su 60-tih i 70-tih godina nastupali njegovi roditelji. Majka je bila pjevačica, a otac je svirao saksofon. Tako je rastao uz popularne šlagere i plesnu muziku koja se svirala tih godina na podijumima hotela tadašnje socijalističke Jugoslavije i kako je napisao u knjizi „Priče iz rasejanja“ ima veliki trezor sjećanja na mnoge svjetske hitove koje je njegov otac izvodio a majka pjevala. Taj period života opisao je sa mnogo sentimenta i nostalgije prema vremenu u kojem smo, kako kaže: „ imali poverenja u život više nego što ga imamo danas.“
Jovan Nikolić
Kasnije, u jednom romskom naselju u Čačku odakle potiče njegov otac, u kojem je odrastao, i sam je nastupao kao pjevač jednog muzičkog sastava. Početkom osamdesetih kako piše u njegovoj biografiji se preselio u Beograd.
U jesen 1981. je, kako je napisao, emigrirao u rodni grad, gdje je počeo da radi kao novinar. Družeći se s novinarima i muzičarima koji su se u to vrijeme okupljali u čuvenoj beogradskoj kafani „Šumatovac“ počeo je da piše tekstove za rok grupe. Prvo za „Generaciju 5“ Dragana Ilića Ilketa i za grupu „Smak“, čiji je čuveni gitarista Radomir Mihailović Točak, a široku popularnost je stekao songovima napisanim za film reditelja Emira Kusturice „Crna mačka, beli mačor“. Objavio je više zbirki poezije, nekoliko drama i romana.
Ali i pored tako uspješne spisateljske karijere odlučio se za emigraciju. Na izmaku 20-tog stoljeća, tačnije 1999. godine iz protesta prema tadašnjem režimu odlučio se da napusti domovinu i karijeru nastavi u inostranstvu. To su mu omogućile brojne stipendije za pisce u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj.
Knjiga „Weißer Rabe, schwarzes Lamm“ 2011. godine proglašena je knjigom grada Kölna. Bilo je to veliko priznanje za njegov literarni rad i njegovo književno stvaralaštvo, a nakon pomenute knjige „Crna vrana, bijelo jagnje“ objavio je knjigu intrigantnog naziva „Orkestar žena koje su me napustile“. Ova knjiga, koju je na njemačkom jeziku pod nazivom „Das Orchester der Frauen die mich verlassen haben“objavila je takođe izdavačka kuća Drava iz Klagenfurta, a nastala je na osnovu kolumni koje je pisao za srpsku redakciju radija Deutsche Welle.
Kako u pogovoru za ovu knjigu tvrdi književnik Dragoslav Dedović Jovan Nikolić u svojoj novoj knjizi „Hotel Nikaragva“, koja je podijeljena u pet cjelina i sadrži 48 proznih tematski i formalno raznolikih tekstova, ostaje nekonvencionalan bez ozbiljne namjere da se dopadne širokom čitlačkom ukusu. Jer pisanje je za njega prije svega egzistencijalna potreba. To je primjetno i u minijaturama o izbjegličkoj apatiji, elegičnim opisima ženske ljepote, u humoristično tugaljivim porodičnim pričama, kao i u angažiranim tekstovima o Romima koji su za njega evropski narod nadaren za muziku, ali zanemaren, pa zbog toga, kako je napisao, imaju ton, ali ne i sliku.
Omot knjige "Hotel Nicaragua" Jovana Nikolića, izdavač Drava Verlag
Gost našeg pocasta je naravno i Jovan Nikolić. Jovane, prva priča knjige nosi naslov "Uzetost", šta je uzetost?
Meni je moja tetka nekada govorila, mislim da sam bio već maturant, "E moj Jole, kako sam ja ponosna na tebe, kako si pametan, kako si načitan, svi pričaju o tebi lepo, ali žao je tetki što si uzet!" Ja u to vreme nisam obraćao pažnju na tu reč mada u prizvuku, po sluhu sam osetio da sam nešto što nije baš kako treba.
Ne zvuči nekako, iz tetkinih usta, ne zvuči baš pozitivno.
Ja sam se docnije upoznao sa značenjem reči uzet. To znači da nisi baš pri sebi i nisi baš pri ovom svetu, nisi baš toliko prisutan. Uglavnom sve to može da se sažme u tu reč uzetost. Koju sam na kraju hteo da proširim na umetnost i na ljude koji su posvećeni razmišljanju, znači naučnike, filozofe, umjetnike svih vrsta. Oni se zapravo bave unutrašnjim doživljajima ovoga sveta. Njih uopšte ne interesuje to što im svet nudi. Ta familija, ta, ne mogu da kažem sekta, familija, grupa, rasa uzetih ne mari za te vrste napadaja.
Uzetost kao kapija u svijet literature, u svoj svijet. A razmišljam upravo, možda smo svi, neovisno da li smo pisci ili nismo, možda smo svi uzeti kad sanjamo?
Snovi su, naravno, takođe država iz koje sam ja nastao, pripadam bogu Morfeusu, Hipnosu i u svom opusu imam jedan veliki, veliki deo stihova koji su iz snova proistekli. Kada se nalazimo u snovima mi smo apsolutni pripadnici uzetosti, mi smo svi uzeti.
U slijedećem odlumku iz Nikolićeve nove knjige „Hotel Nikaragva“ se ogleda njegova spisateljska vještina i autorska originalnost:
„Putovati? Proto-preci moga oca, kako vele znalci, su pre više od jednog Mileniuma, bežeći pred varvarstvom Mahmuda od Gaznija, napustili ognjišta u Indiji (Punjab i Rajastan), krenuli u prinudu kretanja bez kraja. Kretanje koje valja tumačiti kao večito izgnanstvo pre nego istorijski turizam. Možda bi njih mogao pitati o čarima putovanja?
Buđenje u raznim sobama za mene je uvek pretpostavljalo novu mogućnost da oživim u svesti sobu koju sam zauvek upamtio, u kojoj sam se probudio kao dete. Pamtim san koji se ponovio bezbroj puta: sanjam da se budim u sobi u kojoj sam odrastao. San se izrazito javljao pred bolest ili kakvu predstojeću životnu nevolju.
Kad god bih prenoćio u hotelskim sobama, u gostima kod prijatelja ili rođaka, nosio sam sobom u svesti, matricu rasporeda stvari i nameštaja, položaj prozora, ugao pod kojim pada svetlost u sobu u kojoj sam poslednji put zakonačio. Pri rasnuću otvorivši oči, zatekavši sasvim drugačiji poredak stvari, isprva bih se pitao, kada sam i kako dospeo tu.
Salzburg? Paris? Helsinki, Čačak, Beograd, Koln?
Gde sam?“
