Nenasilni protesti – pravi recept za rušenje režima?. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 25.03.2025. 25:03 Min.. Verfügbar bis 25.03.2026. COSMO. Von Sasa Bojic.
Nenasilni protesti – pravi recept za rušenje režima?
Stand: 25.03.2025, 18:23 Uhr
Saša Bojić, Maja Marić, Amir Kamber
Protesti studenata u Srbiji su primer nenasilnog otpora vlastima. U toj zemlji nikada nije bilo masovnijih demonstracija, niti se dešavalo da traju toliko dugo a da nemaju ni vođu ni rukovodstvo, ni portparole. Dobar povod za Sašu Bojića i Maju Marić da se pozabave kako istorijatom, tako i prirodom, pa i teorijom, nenasilnog otpora. Jer, njime katkada može da se postigne više nego kamenjem i palicama. Ali, koliko dugo valja istrajati pre nego što stvar izgubi smisao? Dva meseca? Pola godine?
U Srbiji već mesecima pratimo mirne studentske proteste. U vezi sa njima često se čuju reči poput: dostojanstvo, ponos, odanost nenasilju, patriotizam. Narativ demonstranata je postavljen tako da njime dominira ljubav a ne mržnja, i stalno se naglašava apolitičnost demonstranata. Oni ne žele da budu percipirani kao ljudi sa političkom pozadinom, već kao građani koji zahtevaju da institucije rade svoj posao onako kako je to propisano zakonima i Ustavom.
Nemački filozof Jirgen Habermas je to zvao „ustavnim patriotizmom“. To je odanost vladavini prava definisanog ustavom.
Naravno da, kada demonstranti od vlasti traže poštovanje ustava, to znači da optužuju vlast da se tog ustava ne pridržava. Vlasti na takve optužbe uvek reaguju velikom nervozom, a često i policijskim nasiljem.
Konflikt je neizbežan. Kako postupati? Nenasilan otpor je uvek tiha voda koja breg roni; akcija koja može i mora da potraje. Ali, koliko dugo valja istrajati pre nego što stvar izgubi smisao, odnosno, koliko dugo se isplati čekati na rezultate? Dva meseca? Dve godine? Deset godina? U kojim slučajevima miran otpor ima veće, a u kojim manje, izglede na uspeh?
U traženju odgovora dosta mogu da pomognu i teorija i praksa mirovnih pokreta i nenasilnih demonstracija. Baš kao i strategije vlasti koje svoje postupke retko smišljaju na licu mesta, već se takođe oslanjaju na bogata iskustva drugih zemalja i rad dobro plaćenih stručnih timova.
Henri Dejvid Toro i građanska neposlušnost
Nenasilan otpor je metoda koja je korišćena još u davnim vremenima. Ima istorijskih dokumenata prema kojima su još u 7. veku pre nove ere robovi u Sparti povremeno praktikovali pasivan otpor, kolektivno odbijajući da rade i da izvršavaju naređenja, što se može smatrati ranim oblikom nenasilne neposlušnosti.
Sličnih primera je bilo kroz čitavu istoriju, ali tek u 18. veku se pojavio autor koji je nenasilan otpor opisao kao sistem koji može imati svoja pravila i zakonitosti. U jeku borbe protiv ropstva u Sjedinjenim Američkim Državama, Henri Dejvid Toro (Henry David Thoreau) je 1849. napisao svoj čuveni esej „Građanska neposlušnost“. Koji je do danas ostao jedan od kapitalnih tekstova iz političke filozofije.
Toro je, naime, smatrao da država ne sme biti iznad moralnih zakona. Odnosno, da ljudi ne smeju slepo slušati vlast, već moraju služiti pravdi i savesti. Shodno tome, ako država donosi nepravedne zakone, građani imaju moralnu dužnost da ih - ne poštuju.
Ovaj autor je bio dosta anarhistički nastrojen i verovao je da bi najbolja vlast bila minimalna ili čak nepostojeća, jer je bio uveren da su pojedinci sposobni da sami donose ispravne odluke i da ih previše regulacije guši.
Inspiracija za velike pokrete otpora
Teško mi je da na ovom mestu ne primetim: zamislite bilo koju zemlju - i da tamo odjednom vlast prestane da reguliše život, jer pojedinac zna šta je moralno ispravno i to je dovoljno za fukcionisanje mirnodopskog društva. Verujem da bi se većina ljudi na ovo nasmejala, ali i pored toga Henri Dejvid Toro je vrlo bitno uticao na tri kasnija velika i svetski značajna pokreta nenasilnog otpora vlasti i građanske neposlušnosti: na borbu za nezavisnost Indije koju je predvodio Mahatma Gandi, na borbu Martina Lutera Kinga protiv rasne segregacije u Sjedinjenim Američkim Državama i na borbu Nelsona Mandele protiv aparthejda u tadašnjoj Južnoafričkoj Uniji.
O Gandijevom pokretu nenasilnog otpora, prvom u istoriji koji je bio tako masovan i uspešan, reći će nam nešto više moja koleginica Maja Marić, a pre toga bih samo pomenuo da je možda najveći analitičar i teoretičar ove vrste otpora do danas ostao Amerikanac Džin Šarp (Gene Sharp). On je inspirisao mnoge moderne pokrete otpora, uključujući i takozvane „obojene“ ili „plišane“ revolucije i „proleća“ u mnogim zemljama.
Pa i srpski pokret „Otpor“ formiran 1998, da bi 2000. godine poveo veliku kampanju protiv tadašnjeg predsednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića.
Takvi pokreti su, doduše, imali i najjasnije definisane sponzore i kontaminirani su njihovim interesima. Zanimljiva priča koja nas takođe čeka.
No, hajde najpre da se posvetimo Mahatmi Gandiju kojeg je proučila Maja Marić.
Za one koji možda ne znaju - tko je bio Mahatma Gandhi?
Mahatma Gandhi (pravim imenom Mohandas Karamchand Gandhi) bio je indijski politički i duhovni vođa, poznat po svojoj filozofiji nenasilnog otpora i ključnom doprinosu borbi za nezavisnost Indije od britanske kolonijalne vlasti. Rođen je 2. listopada odnosno oktobra 1869. u Porbandaru, a školovao se u Engleskoj za pravnika.
I kao što si već rekao, postao je simbol nenasilnog otpora protiv nepravde, organizirajući masovne mirne proteste, bojkote i marševe, poput čuvenog Puta soli 1930. godine. Njegova ideologija inspirirala je brojne pokrete za građanska prava širom sveta, uključujući Martina Luthera Kinga Jr. i Nelsona Mandelu.
Da završimo ovu kratku biografiju, moramo reći i da ga je ubio hinduistički ekstremist Nathuram Godse 30. siječnja odnosno januara 1948. godine, nezadovoljan njegovim zalaganjem za vjersku toleranciju između Hindusa i Muslimana.
Danas je Gandhi široko priznat kao jedan od najvažnijih mirotvoraca u istoriji. Šta je to bilo tako revolucionalno u njegovom pristupu?
Ključni element je bilo zagovaranje pasivnog otpora i nenasilnog neposluha, ali kroz moralnu snagu. Osim toga, u svoju borbu je uključio i sve klase - seljake, radnike, ali i žene. Velika stvar bila je i ekonomija samodostatnosti, točnije bojkot britanskih proizvoda. Ali ovaj bojkot nije donio samo pad britanske zarade, donio je razvitak indijske ekonomije.
Tu je, naravno, i cijela duhovna dimenzija politke koja se predstavlja kao moralna odgovornost, kao borba za veće, bolje dobro. Nije samo borba za vlast već za ono što je ispravno.
Kako je tekao taj mirni otpor?
Pokret nesuradnje, poznat i pod nazivom "satyagraha" , bio je politička kampanja koju je Mahatma Gandhi pokrenuo 4. rujna 1920. s ciljem da Indijci prestanu surađivati s britanskom vladom, kako bi ih prisilili na dodjelu samouprave. Ili na prvi korak ka osamostaljenju, da pojednostavimo.
Gandhijeva strategija uključivala je povlačenje indijske radne snage iz svih britanskih institucija i industrija. To je uključivalo zatvaranje svih ureda i tvornica, povlačenje Indijaca iz britanskih škola, sudova, vojnih i policijskih službi, bojkot britanskih proiyvoda, osobito odjeće i odbijanje britanskih počasti i titula.
Tijekom pokreta održavani su veliki javni skupovi i štrajkovi, ali nisu svi bili uz Gandhija. Mnogi indijski vođe su kritizirali ideju nesuradnje. No, mlađa generacija nacionalista poduprla je Gandhija, a Kongresna stranka prihvatila je njegov plan u rujnu 1920. i službeno ga pokrenula u prosincu iste godine.
Gandhi je dodatno osnažio pokret podržavajući istodobni pokret hilafeta, muslimansku kampanju za očuvanje osmanskog kalifata. Time je stekao veliku podršku muslimanskih vođa.
Pa ako im je išlo tako dobro, zašto je pokret stao?
Jer ljudski faktor znači da nekad nešto mora krenuti izvan plana, zar ne? Ali da, pokret je bio izrazito uspješan. Šokirao je britanske vlasti i ojačao je jedinstvo među Indijcima. U tom periodu su pokrenuta mnoga indijska sveučilišta, a pokrenuta je i domaća proizvodnja.
A onda se desio incident u Chauri Chauri. 4. veljače / februara 1922. kada su policajci pucali na mirne prosvjednika, a do tada mirni prosvjednici, zapalili policijsku postaju u Chauri Chauri, ubivši policajce koji su prethodno otvorili vatru na njih.
Ovaj čin nasilja natjerao je Gandhija da odmah prekine pokret, jer se bojao da će se pretvoriti u opći nasilni ustanak. Gandhi je uhićen i osuđen na šest godina zatvora zbog „seditivnih“ publikacija.
To je rezultiralo raspadom pokreta, ali Gandhijeva predanost nenasilju potvrđena je kasnijim pokretima, poput Solnog marša 1930., koji je Indiju učinio globalnim simbolom mirne borbe za slobodu.
Do 1935. godine, britanska vlada bila je prisiljena donijeti Zakon o vladi Indije, čime su Indijci dobili prve oblike demokratske samouprave. Što znači da je zapravo - uspio.
Spomenuli smo već više puta i Nelsona Mandelu i Martina Luthera Kinga Jr. Kako je Gandhi utjecao na njih?
Pa sam bojkot autobusa u Americi, izmedju 1955. i 1956. je stranica iz Gandhijevog dnevnika, zar ne? Radi se o nenasilnom protestu protiv rasne segregacije u javnom prijevozu u Montgomeryju, Alabami, koji je trajao godinu dana.
I mnogi će znati odmah o čemu se radi kada kažem da je njegova začetnica bila Rosa Parks, Afroamerikanka, koja je odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu u autobusu, zbog čega je uhićena.
Taj čin pokrenuo je masovni otpor afroameričke zajednice, koja je prekinula korištenje javnih autobusa, što je teško pogodilo prihode gradskog prijevoza.Martin Luther King Jr. koristio je Gandhijeve metode u pokretu za građanska prava u SAD-u kroz mirne prosvjede, bojkot i marševe.
Nelson Mandela je, istina, koristio i oružani otpor u borbi protiv rasne diskriminacije, odnosno aparthejda u Južnoafričkoj Republici, ali kasnije je prihvatio dijalog i pomirenje, ključne Gandhijeve vrijednosti.
Tu je i Dalai Lama koji koristi iste ove principe u borbi za tibetansku autonomiju, zagovarajući dijalog i nenasilje umjesto oružane borbe.
Jer svi oni slijede istu filozofiju - vjeruju da moralna snaga može pobijediti represiju, bez potrebe za nasiljem i oružjem. Vjeruju da jači možda kači, ali i da je "svaka sila za vremena".
Skretanje pažnje na Džina Šarpa
On je poznat kao jedan od najuticajnih teoretičara nasilnog otpora i strategija svrgavanja autoritarnih režima bez upotrbe oružja. Živeo je 90 godina, od 1928. do 2018. a 1973. je objavio svoje kapitalno delo, trilogiju pod naslovom: „Politika nenasilne akcije“ da bi i kasnije objavljivao dopune, varijacije i proširenja svoje teorije.
Posebno je popularna postala njegova knjiga „Od diktature do demokratije“ gde je zapravo izneo i usavršio teze iz svoje trilogije u kompaktnoj formi. Ta knjiga je najpoznatiji vodič za nenasine revolucije i prevedena je na više od 30 jezika. Ona je inspirisala i srpski „Otpor“ koji je svoja iskustva iz borbe protiv režima Slobodana Miloševića kasnije i praktično prenosio na druge obučavajući demonstrante po svetu.
Džin Šarp i najkompletnija teorija nenasilnog otpora
Šta je to utvrdio Džin Šarp? Evo njegovih ključnih ideja:
Prvo, svaka vlast zavisi od poslušnosti naroda. Vladari ne mogu sami održati sistem bez podrške državnih institucija, biznisa, medija, birokratije, vojske i običnih građana. Ako se ta poslušnost povuče – režim se slabi, a u krajnjem slučaju može pasti.
Drugo, nenasilni otpor je moćan jer režimi često žele da pravdaju represiju tvrdeći da su suočeni sa nasilnim neprijateljima. Koristeći nenasilne metode, pobunjenici mogu pridobiti širu podršku društva i smanjiti legitimitet vlasti.
Treće: nenasilni otpor ne sme biti spontan – uspešni pokreti su dobro organizovani, disciplinovani i strateški vođeni. U svojim delima, Šarp daje tačne korake kako srušiti represivne režime putem dugoročnog, ali promišljenog pristupa.
Tri principa koja sam nabrojao su grubo isklesani jer deo Šarpove trilogije ima naslov „198 metoda nenasilne akcije“, ali situacija je i tu zapravo pregledna i te metode se mogu podeliti u tri osnovne kategorije:
Nenasilni protesti moraju biti vidljivi u vidu okupljanja velikog broja ljudi čime se režimu pokazuje da ima snažan otpor. Pri tome je važno korišćenje vizuelnog simbola tog otpora koji je zgodan za štampanje na transparentima ili majicama ili crtanje na zidovima. Tako je „Otpor“ u Srbiji koristio simbol podignute tamne koščate i žilave pesnice. U Gruziji je ruža bila simbol revolucije.
„Krvave ruke”
Aktuelne proteste studenata u Srbiji prati simbol krvave šake. On je jedan od najčešćih u moderno doba. Njegova simbolika je u optužbi da je vlast okrvavila ruke, to jest, da je učestvovala u zločinima.
Taj simbol je postao popularan tokom šezdesetih godina kada su ga u SAD pokazali demonstranti koji su bili protiv rata u Vijetnamu. Pojavljivao se u Čileu u kontekstu krivičnog gonjenja diktatora Pinočea, tokom 90-ih u Rusiji na demonstracijama protiv Vladimira Putina, na protestima u SAD i Evropi protiv ratova u Iraku i Siriji, na raznim antiizraelskim demonstracijama uključujući i najnovije povodom uništenja Gaze.
Pored antiratnih demonstracija, krvave ruke su bile simbol raznih pokreta za ženska prava, potom aktivista borbe za takozvanu „zaštitu klime“, a i simbol međunarodne borbe protiv angažovanja dece-vojnika, pa se čak i svetski dan te borbe zove „Dan crvene ruke“ – „Red Hand Day“.
Ni na Balkanu nije nov – na primer, taj simbol je od 2003. Godine u Albaniji koristila nevladina organizacija Mjaft! – u prevodu: Dosta! – kada je pokrenula kampanju protiv korupcije i nasilja. I tako dalje.
Što nam je još rekao o nenasilnim otporima Saša Bojić, poslušajte u cijelom podcastu.
