Balkanska trauma - kako se nositi s prošlošću? COSMO bosanski/hrvatski/srpski 24.01.2024 23:48 Min. Verfügbar bis 23.01.2025 COSMO Von Maja Maric


Download Podcast

Balkanska trauma - kako se nositi s prošlošću?

Stand: 24.01.2024, 17:56 Uhr

Maja Marić, Nenad Kreizer, Amir Kamber

Trauma je svaki bolni doživljaj ili iskustvo koje izaziva neke trajne posljedice. Često se govori o traumama koje izazivaju ratovi. Nenad Kreizer objašnjava što je to PTSP i kako ga prepoznati. Selma Baćevac, poznata i kao Balkanmama therapy, odgovara na pitanje postoji li nešto što se zove kolektivna trauma na Balkanu. Zašto je mjesto porijekla toliko važno? Ova psihoterapeutkinja uskoro stiže na gostovanje u Njemačku gdje će predstaviti svoj terapijski koncept, namijenjen balkanskoj publici.

Trauma je riječ na koju često nailazimo - u medijima, na društvenim mrežama i svakodnevnom životu. Ali koja je njena definicija? Hrvatska enciklopedija kaže da je trauma u medicini - ozljeda. U psihologiji je trauma svaki bolni doživljaj ili iskustvo koje izaziva neke trajne posljedice. Često se govori se o osobnim, subjektivnim traumama, ali i velikim, društvenim traumama koje ostavljaju ratovi ili prirodne katastrofe.

U svakom trenutku negdje na Zemlji se odvija rat ili neka druga vrsta oružanog sukoba. Povjesničari se ne mogu složiti oko toga je li ikada postojao period potpunog mira. A rat sa sobom povlači mnogo toga - osim direktnog nasilja i ugrožavanja života, tu su i razne posljedice, traume, koje dolaze tek s vremenom.

Schematisch gezeichneter kauernder Mensch in der Wüste

Sve to potvrdjuju i istraživanja. Recimo jedna studija njemačkog zdravstvenog osiguranja AOK iz 2018. pokazala je da je oko tri četvrtine onih koji su pobjegli u Njemačku prethodnih godina ponekad bilo traumatizirano i više puta, na razne načine, s ozbiljnim posljedicama po njihovo zdravlje.

Prema toj studiji, izbjeglice s traumatičnim iskustvom imaju dvostruko veću vjerojatnost da će patiti od fizičkih i psihičkih tegoba. Primarno su bile anketirane izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana. Nakon njih, došao je i val izbjeglica iz Ukrajine. Za njih šef Centra za psihotraumu njemačke vojske (Bundeswehr), prof.dr. Peter Zimmermann, očekuje podjednake brojke.

A djeca su najviše pogođena. Naime, djeca vrlo jasno percipiraju prijetnju i osjećaju veliki strah, ali često još nisu u stanju govoriti o tome niti opisati svoje emocionalno stanje. Uz to često iznova proživljavaju te trenutke, ponekad na zaigran način, te su stoga stalno u strahu i na oprezu.

A tu je onda još i generacijska trauma. Efekti ove negdje nazvane i medjugeneracijske, negdje transgeneracijske, traume dokumentirani su kod potomaka izbjeglica i preživjelih iz Holokausta. Izgleda da ova vrsta traume nastavlja utjecati na stanovništvo generacijama nakon što se dogodio kolektivni traumatski događaj.

PTSD

O tome govori i Selma Baćevac koja se bavi generacijskom traumom i time kako prekinuti cijeli ciklus trauma koje balkansko naslijeđe nosi sa sobom. Ali prije toga razovaram s Nenadom Kreizerom o tome kako izgleda posttraumatski stresni poremećaj nakon rata i bijega.

Nenade, u vezi s osobama koje su prošle kroz ratna ili neka druga iskustva vezana uz visok stupanj stresa često govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju PTSP-jem. Što je to zapravo?

PTSP, prema medicinskoj definiciji, uzrokuje proživljeno traumatsko iskustvo, a ono uključuje prijetnju tjelesnom integritetu te uključuje ranjavanje ili smrtni ishod. Takav događaj kod gotovo svih sudionika izaziva strah, osjećaj užasa i bespomoćnosti. Primjeri takvih događaja su borbe u ratnoj zoni, oružani napadi, pljačke, silovanje, prirodne katastrofe i svako iskustvo koje u čovjeku probudi iskonski strah.

Kada se javlja PTSP?

U principu ne odmah nakon proživljene traume nego u najvećem broju slučajeva u roku od pola godine nakon događaja koji ga uzrokuje. Osobe proživljeni događaj često uvijek iznova doživljavaju u sjećanjima, reagiraju izuzetno osjetljivo i izbjegavaju određene situacije koje mogu ali i ne moraju biti direktno povezane s traumatskim iskustvom. Inače, kod traumatskih iskustava povezanih s ratnim događajima govorimo o ratnim neurozama.

PTSD

Kako se ta neuroza manifestira?

Među glavne simptome spada ravnodušnost i bezvoljnost, problemi s koncentracijom, osjećaj stalne iscrpljenosti, usporene reakcije, razdražljivost, napetost ali i fizički simptom poput bolova u leđima i napetost mišića.

Nadalje su prepoznatljiva tri elementa: ponovno proživljavanje traumatičnog događaja: nametljive snažne slike ili sjećanja povezana sa traumatičnim iskustvom tako da osoba pritom ima osjećaj kao da ovdje i sada ponovno proživljava. Isto tako se često javljaju i uznemirujući snovi koji su dijelom ili u potpunosti povezani s traumatičnim iskustvom.

Koji su daljnji simptomi?

Pacijenti nastoje izbjeći podsjećanje na iskustvo traume poput određenih osjećaja  ili vanjskih podsjetnika na to iskustvo, npr. ljudi, aktivnosti i situacije.

Daljnji aspekti su aktualni doživljaj prijetnje i ugroze: pretjerana uzbuđenost i stalni oprez i stalna napetost, nervoza i niski prag tolerancije na frustraciju, tu obično govorimo o „kratkom fitilju“, osoba „lako plane“.

PTSD

Mnogi tragični događaji poput genocida u Srebrenici, svake se godine obilježavaju uz veliku medijsku prisutnost. No ono što ostatku društva služi kao podsjetnik na tragediju, kod žrtava obljetnice može izazvati sasvim drugačiju reakciju. Koji je tomu razlog?

Kako kažu stručnjaci iz organizacije Medica Mondiale, obljetnice bude zajednička bolna sjećanja, tugu ali i bijes i nemoć. Posebno u tim danima, žrtvama je potrebna posebna zaštita, prostor u kojem bi se mogle takoreći, skloniti od bujice sjećanja. Pritom je važno u obzir uzeti ne samo situaciju iz koje je ove trauma proizišla nego i aktualnu situaciju u kojoj traumatizirana žrtva živi i dati joj utočište u zaštićenom prostoru. Ali isto tako i okupljanja žrtava mogu imati terapeutsko djelovanje. Zajedničko suočavanje s traumom najčešće pozitivno djeluje na traumatizirane osobe.

No društvo nije uvijek pri pomoći kada su žrtve u nevolji i koje reagiraju skrivanjem svojih iskustava.

Rijetko tko, a tko nije za to pripremljen, ne sluša rado o traumatičnim iskustvima jer ona mogu izazvati i traumu kod onog tko sluša. Zato osobe koje razgovaraju sa žrtvama moraju biti školovane tj. obučene kako bi se mogle s tim pričama nositi. To je jedna strana. S druge strane i same žrtve ne iznose svoja iskustva zbog tabua koji su još uvijek rašireni u društvu. To se posebice odnosi na žrtve seksualnih zločina poput masovnih silovanja koja se događaju u svakom ratu.

Ove žrtve se često srame svjedočiti o svojoj tragediji i potiskuju traumu što samo pogoršava stanje. Studije pokazuju međutim da u vrtlog traume upadaju i obitelji pogođenih tj. silovanih žena što često uzrokuje i unutarobiteljsko nasilje.

PTSD

To dovodi i do socijalnih problema.

Da žrtve se često povlače u sebe izbjegavaju socijalne kontakte što sa sobom donosi i depresije.

No traumatična iskustva i ekstremne doze stresa uzrokovanog ratnim stradanjima ne uzrokuju samo psihičke nego i fizičke poremećaje.

Da pored poznatih popratnih pojava stresa poput poremećaja krvožilnog sustava, poremećaja na mišićnom tkivu zbog konstantne tjelesne napetosti ili poremećaja uzrokovanih recimo nesanicom nedavno je otkriveno da trauma može oštetiti i DNK. Ekstremni stres uzrokuje oštećenja kromosoma na kojima je zapisan naš genetski kod a ta oštećenja sprječavaju protok informacija. Na sreću, pravilnom terapijom se ova oštećenja mogu popraviti.

Kad govorimo o prenošenju traume, poznat je i fenomen međugeneracijske traume.

To je fenomen vezan uz obiteljske kontakte žrtve gdje se na sljedeće generacije prenose svi oni aspekti u obliku određenog obrasca ponašanja poput nadražljivosti, straha od gubitka i negativnih oblika razmišljanja koje se svodi na preuzimanje krivnje. Sve se to prenosi na djecu pa i na unuke.

Mi govorimo uglavnom o traumama koje su nastale u ratnim zbivanjima no ima i drugih vrsta trauma koje izazivaju PTSP.

To su prije svega žrtve obiteljskog nasilja koje također prolaze kroz traume koje nisu kolektivne nego individualne. No one također mogu sa sobom povući i druge aspekte kao što je izbjeglištvo. Sud za ljudska prava u Strasbourgu nedavno je priznao azil ženi koja je pobjegla od nasilnog supruga i njegove obitelji i pomoć potražila u susjednoj Bugarskoj.

Selma Baćevac

Psihoterapeutkinja Selma Baćevac posvećena je pomaganju balkanskim ženama i majkama da iscijele generacijske traume. Ova stručnjakinja, na društvenim mrežama poznatija kao "Balkanmama-Therapy", dolazi u Dortmund u subotu 3.2. (Dietrich Keuning Haus) gdje će održati workshop upravo na tu temu.

Selma, jedan od tvojih postova na Instagramu koji je postao dosta viralan bio je onaj kada je počeo rat u Ukrajini. Da sada parafraziram, pisala si o tome da svatko tko je prošao kroz rat devedesetih, kad se raspala Jugoslavija, može biti dosta pogođen vijestima koje dolaze s istoka Europe. Čak i oni koji nisu možda sami prošli kroz to iskustvo, već su to prošli njihovi roditelji ili su bili previše mali da se sjećaju. Zašto je to tako? Zašto je važno biti svjestan toga?

- Zbog toga što smo osjetili ne samo devedesetih godina rata, nego evo ako pričamo o našim bakama, nanama, dedama, i oni su doživjeli ratove. I pranane i prabake su doživjele ratove, tako da u našem genomu mi nosimo, u našem tijelu nosimo ta sjećanja na to šta je rat i kakav je rat. Dosta mojih pratiteljki isto nisu preživjele rat u devedesetima ali su rođene majkama koje jesu preživjele ratove ili imigraciju ili osjetile na svojoj koži to. Ta generacija, to je jedna vrsta te generacijske traume ratovima, i taj moj post o Ukrajini je postao jako popularan jer mnogi su se pronašli u tome. Nisu znali zašto se tako osjećaju i zašto se osjećaju toliko preplavljeni strahom i ljutnjom. Zašto im je toliko teško? Zašto ne mogu da spavaju? Zašto kada pogledaju šta se dešava u Ukrajini imaju toliki suosjećaj s tim ljudima? Jer ti ljudi izgledaju kao mi. Ti ljudi se ponašaju kao mi. Slike koje su dolazile iz Ukrajine u to doba, a dolaze i dan danas, su užasno teške bile za nas da pogledamo.

U tom postu sam jednostavno pisala kako ta generacijska trauma izgleda i kako to mogu da budu veliki okidači za nas, jer mi u sebi nosimo te traume, nosimo u našem tijelu kako to da preživimo. Ali naše tijelo, naš nervni sistem, ne spoznaje da smo mi trenutno sigurni, da mi ne prolazimo kroz taj rat i nažalost će se ponašati na jedan sličan način. Zbog toga se to zovu triggeri, okidači. Nama je jako bitno da radimo na tome i da naučimo naše tijelo i naš nervni sistem, da mu damo načine kako i šta da uradi. Da se prisjeti da je sigurno, da nismo ti koji prolaze kroz tu aktivnu traumu i da možemo da pomognemo drugima, ali prvo moramo sebi da pomognemo. Vidite kod nas na Balkanu jedan veliki problem kod žena s patrijarhatom gdje žene jednostavno nemaju vremena za sebe. I ako uzmemo vrijeme za sebe, jako nam je teško da prihvatimo da smo dovoljno dobre ili da možemo to uzmemo to vrijeme za sebe. Osjećamo jednu veliku sebičnost. A ja sa Balkan-mama therapy dolazim tu i učim nas kako da vidimo te generacijske tame koje vučemo sa sobom kroz generacije. Nije to zadnjih 10, 20 godina, ja pričam o generacijskim temama koje tu kod nas žive zadnjih 500 godina.

Ukoliko traumatsko iskustvo nije u potpunosti obrađeno, kako smo čuli, čak i ako čovjek na racionalnom nivou zna da je na sigurnom - njegovo tijelo može imati problem sa zdravljem.

Podrška i resursi za one koji su se suočili sa traumatskim iskustvima, i za one koji žive sa međugeneracijskim traumama, mogu biti od suštinskog značaja.

To između ostalog uključuje podizanje svijesti o sistemskim problemima koji održavaju traumu u manjinama, odnosno bolju edukaciju kada je riječ o traumi i njenoj terapiji.