Kriza u Nemačkoj – politička i ekonomska – izaziva različite komentare i reakcije u inostranstvu. U nekim zemljama je slika Nemačke obojena klišeom o zemlji koja rado deli moralne, ekonomske i finansijske pouke. Taj kliše nije nastao bez razloga – i zato sada mnogi poručuju da onaj “ko visoko leti – nisko pada” i ne mogu da sakriju podrugljiv osmeh. S druge strane, oni čije ekonomije umnogome zavise od Nemačke, zabrinuti su. Evo malog izbora karakterističnih reakcija na predizbornu kriznu Nemačku – uključujući i one u regionu.
Slika Nemačke u svetu je decenijama bila primerna. Jak motor u Evropi, uzoran đak kada se radi o finansijskim pitanjima, a kada se radi o političkoj stabilnosti – takođe 1A: mandat pojedinih kancelara i kancelarke trajao je decenijama. Svi su od Nemačke mogli da uče kako se štedi, kako se pravilno razdvaja smeće, kako se održava domaćinstvo.
Ta vremena su prošla. Slom vlade, prevremeni izbori, ekonomska kriza koja dobija razmere deindustrijalizacije, kriza automobilske industrije, kriza stanovanja, da pomenem samo neke krize koje potresaju zemlju, doveli su do promene slike industrijske i izvozne sile.
Ta slika je, bar onoliko koliko sam ja imao prilike da čujem kako drugi doživljavaju Nemačku, bila poprilično homogena, bez obzira iz kojeg kraja sveta potiče onaj ko je iznosi. Sada, kada u Nemačkoj imamo više vrsta kriza i političke i društvene potrese kakvih ranije nije bilo, čujem sa svih strana gotovo istu vrstu čuđenja: šta se to tamo kod vas dešava? Od Balkana do Japana, to je pitanje koje dominira u razgovorima među poslovnim partnerima, studentima, umetnicima, turistima.
No, naravno, koliko god se svi na sličan način čudili dešavanjima u Nemačkoj, važno je reći da se to čuđenje uvek zasniva i na poređenju slike o Nemačkoj sa onim što neko vidi u sopstvenoj zemlji. I naravno da je u tom čuđenju ponekad sakrivena i izvesna zluradost – i to uvek kod onih kojima je Nemačka nekada držala lekcije, najčešće o „vrednostima“, demokratiji ili finansijama. A kada je reč o finansijama, na pridike te vrste su posebno osetljivi Grci.
Grčka: 2015. se ne zaboravlja
I to zbog čuvenog rvanja grčke vlade sa premijerom Aleksisom Ciprasom iz levičarske partije Siriza, i tadašnjim ministrom finansija Janisom Varufakisom, koji nije hteo da prihvati mere štednje koje je nametala EU. Varufakis je posebno bio u sukobu sa tadašnjim nemačkim ministrom finansija Volfgangom Šojbleom. Pregovori između njih dvojice su se pretvorili u svojevrstan politički i ekonomski rat u kojem su građani Grčke pre svega u Šojbleu videli velikog neprijatelja.
Jer on je zahtevao da se u Grčkoj smanje plate i penzije, da se privatizuje državna imovina, da Grčka održava primarni budžetski suficit – što je u recesiji bilo praktično nemoguće. Tada je Evropska centralna banka ograničila likvidnost grčkim bankama što je dovelo do limita na podizanje gotovine i transfere novca. Varufakis i većina Grka su to smatrali političkom odmazdom i primerom kako EU koristi finansijske institucije kao oružje protiv članica koje misle da bolje znaju kako treba da se oporave.
U julu 2015. Cipras je organizovao referendum na kojem se većina Grka izjasnila protiv mera EU, ali EU za to nije htela ni da čuje. I tako je grčki premijer tada popustio pod strahovitim pritiskom EU, rezultat referenduma nije sproveden, Varufakis je odmah podneo ostavku, i čitav otpor Grka se raspao. Trijumfovao je Šojble. Morao sam ovo da ispričam da bih samo podsetio da je to bilo vreme kada je većina Grka smatrala Nemačku svojim najvećim neprijateljem.
I to što se dešavalo za vreme vlade Angele Merkel i Volfganga Šojblea – nije zaboravljeno. Anketa magazin Epikaira od novebra 2024. je pokazala da osmoro od desetoro Grka nemačku ulogu u Evropi vidi negativno. 76 odsto anketiranih je izjavilo da smatra Nemačku zemljom koja je prema njima neprijateljski nastrojena. Samo da napomenem: i ranije je bilo anketa. U jednoj od njih, iz 2006. godine, osmoro od desetoro Grka je Nemačku smatralo „posebno simpatičnom zemljom“.
I sada nije nikakvo čudo što se u grčkim medijima može naći mnogo naslova o Nemačkoj koji se mogu sažeti kao „Pametnjaković je posrnuo“, kao što to prenosi Redakciona mreža Nemačka RND. Njeni urednici su, naime, rešili da malo oslušnu šta se to priča po Grčkoj. I ustanovili su da se kod većine Grka najpre čuje pitanje: „Šta se to dešava kod vas?“ da bi to čuđenje već u sledećoj rečenici prešlo u: „A ponašali ste se kao da sve najbolje znate“. RND prenosi i da je česta formulacija o „brodu koji tone“.
Francuska, empatija se drži u granicama zbog - fudbala
Francuska je svesna teškoća kroz koje Nemačka prolazi i saoseća s njom više nego Grčka, ali i tu postoje slični momenti. Odnosno, nekih starih neizmirenih računa kojih su se mnogi Francuzi setili kada su do njih počele da dopiru vesti o razmerama krize u Nemačkoj. Jedan od njih potiče iz 1982. godine i zbog njega su se bitno pokvarili odnosi između Francuza i Nemaca. Bio je to takozvani „Seviljski atentat“. Kažem takozvani jer se ne radi o klasičnom atentatu, već divljačkom startu golmana nemačke fudbalske reprezentacije Haralda Šumahera na francuskog igrača Patrika Batistona na Mundijalu koji se tada održavao u Španiji.
U drugom poluvremenu, dok je rezultat bio 1:1, Batiston je utrčao u šansu posle dodavanja Mišela Platinija. Kada je pokušao da lobuje loptu, Šumaher je izleteo iz gola i brutalno ga udario kukom u glavu i grudi, bez ikakvog pokušaja da dođe do lopte. Batiston je momentalno pao na travu u nesvest, sa izbijenim zubima, napuklom vilicom i povredom kičme.
Sudija nije dosudio ni faul, ni penal, a Šumaher nije dobio ni žuti karton! Francuski igrači i navijači su bili besni, dok je Šumaher kasnije rekao da ga nije briga šta se dogodilo s Batistonom. Ovaj incident je u Francuskoj postao simbol nepravde i agresivnosti nemačkog fudbala. Nemačka je na kraju pobedila posle penala (5:4), poslavši Francusku kući, što je dodatno pojačalo ogorčenost Francuza. U anketi jednih francuskih novina, Šumaher je izabran za "najomraženiju osobu u Francuskoj – ispred Hitlera!" Inače, u francuskoj Vikipediji je incident najpre opisan kao „sudar koji je isprovocirao Šumaher nasilnim startom“, a u nemačkoj Vikipediji se to zove „Nesrećan sudar Šumahera i Patrika Batistona“.
Poslednjih godina, u vreme teške nemačke ekonomske krize, u Francuskoj je oživelo i sećanje na ovaj događaj. Novinarka magazina Cicero Martina Majster je napisala da je to i danas simbol jednog poremećenog odnosa, nezauzdane i silovite nemačke premoći. Iako koreni problema naravno nisu u fudbalu, već negde druge. Majsterova citira jednu parisku arhitektkinju rečima: „Već decenijama nam se Nemačka nameće kao uzoran đak, i zato ne vidim razlog zbog kojeg bih sada morala da se brinem za najboljeg đaka u razredu, odgovornog za prinudu štednje koja je nametnuta nama Francuzima“. U analizi za pomenuti magazin, na osnovu razgovora sa mnogim biznismenima i intelektualcima, novinarka je stekla utisak da su Francuzi uglavnom vrlo ravnodušni prema krizi u Nemačkoj, i da iako znaju šta se dešava, u njima nema ni trunke empatije za Nemce.
E sad, sve bi bilo manje dramatično kada bi fudbal bio manje važan u svetu, i da Nemci u tom fudbalu nisu bili velesila. Evo još malo „počasnih pominjanja“ u vezi s fudbalom:
Holanđani i Englezi takođe pamte fudbalske razmirice
Holanđani su 1974. godine imali ekipu za pamćenje predvođenu Johanom Krojfom, ali su u finalu Mundijala izgubili od Nemaca. Od tada postoji ne baš blaga antipatija prema nemačkom fudbalu – svaki nemački problem ume da zagriženim holandskim navijačima ozari lice. Ni to što je 24. juna 1990. u osmini finala Mundijala u Italiji zapravo Frank Rajkard pljunuo s leđa u kosu Rudija Felera, nije promenilo ništa, jer je Nemačka u toj utakmici pobedila i na kraju postala i prvak sveta.
Sa Engleskom takođe postoje neraščišćeni fudbalski računi. Finale Svetskog prvenstva 1966, kada su Englezi pobedili Nemačku (uz onaj famozni gol koji možda nije prešao liniju), i dalje se slavi, dok su bolni porazi od Nemaca (posebno 1990. i 1996.) ostavili gorak ukus. Tabloidi na Ostrvu kao da jedva čekaju da Nemačka padne u krizu pa da objave naslove tipa: "Germans, it’s time to panic!"
Kako u regiji gledaju na političku i ekonomsku situaciju u Nemačkoj pred izbore reći će nam Nenad Kreizer.
Nenade, kako se na jugoistoku Evrope gleda na izbore u Nemačkoj?
Izbori se prate uglavnom preko agencijskih vijesti jer mediji iz jugoistočne Europe zapravo nemaju dopisnika u Njemačkoj pa se uglavnom izvještava iz druge ruke. Dakle ili preko agencija ali češće prenoseći strane medije engleskog govornog područja, što je česta praksa u redakcijama medija na jugoistoku Europe. Jer gotovo svaki novinar govori engleski ali malo koji njemački.
Shodno tome i pogled je malo anglosaksonski. Tako se često prepisuju kompletne analize iz dnevnika poput Guardiana ili New York Timesa, kojima se u principu nema što zamjeriti ali koje ipak imaju potpuno drugačiji pogled na događaje na Njemačku nego što bi to imali novinari iz regije koja ipak ima drugačiji odnos prema ovoj zemlji.
Prema tome mogli bi da kažemo da je praćenje događaja neutralno?
Više manje da s time da mediji vole iz konteksta izvući naslove koji ne odgovaraju duhu i tonu teksta pa čitatelja često navode na pogrešan ili iskrivljen zaključak. No to se ne odnosi samo na tekstove o Njemačkoj nego je to postala uobičajena praksa medija na jugoistoku Europe.
Šta ti je još posebno upalo u oko?
Zanimljiva je percepcija nekih desničarskih glasila poput recimo portala Narod iz Hrvatske. Ovaj mediji je nedavno objavio detaljnu analizu predizborne Njemačke ali poprilično ideološki obojenu tako da je ona upravo primjer ovakvog pristupa temi.
Ovaj portal se recimo čudi tome zašto se ostatak njemačke javnost zgraža nad time da je šefica AfD-a Alice Weidel Hitlera proglasila komunistom pa iznosi neke nebulozne povijesne usporedbe i pokušava dokazati da je nacistička NSDAP bila komunisticka stranka.
U istom tekstu se autor čudi kako u Njemačkoj postoji ograda prema tome da se surađuje s ektremnom desnicom, tj. AfD-om, ali da isti odnos ne postoji i prema ekstremnoj ljevici u što se ubraja stranka Ljevica, što je više nego upitno Još je apsurdnije da se među stranke ekstremne Ljevice ubrajaju i Zeleni, stranka koja je u više navrata bila u saveznoj vladi i čiji profil već desetljećima na sadrži ništa što bi bilo iole radikalno ljevičarsko.
To je portal u Hrvatskoj, pretpostavljam da sličnih iskrivljenih pogleda ima i u medijima u ostatku regije?
Naravno. Neki dan mi je upao u oči jedan naslov u tabloidu Informer koji je doslovno glasio ovako: "Dramatična najava! Ponavlja se 1941, Nemci opet kreću na istok". Tako se opisuje mogućnost koju spominju njemački političari da vojnici Bundeswehra sudjeluju u nekoj mogućoj mirovnoj misiji u Ukrajini.
I općenito mediji skloni vlastima u Srbiji pokazuju otvorene simpatije prema AfD-u, koji slovi za simpatizera Moskve. AfD u ovim medijima uživa podršku i zbog prosrpskog stava ove stranke kada je u pitanju sukob Beograda i Prištine.
Ali evo još nekoliko primjera kako ovaj dio medija gleda na Njemačku a koji spadaju u kategoriju: da nisu tužni , bili bi zabavni: "Sada je stvarno kraj! Nemačka uvodi vanredno stanje" ili: "Predaja: Šolc najavio povlačenje iz politike".
No najperfidniji su pokušaji da se pokaže kako njemačka policija ne trpi demonstrante za razliku od tolerantne srpske policije koja se potpuno drugačije odnosi prema studentskim protestima. Pritom se u Njemačkoj uzimaju primjeri s tzv. propalestinskih prosvjeda gdje je policija u više navrata nasilno reagirala na nasilne prosvjednike.
Ali nije da samo desničarski nastrojeni mediji kritički izveštavaju o Nemačkoj?
Moram reći da i dio medija i javnog diskursa koji je na strani opozicije u Srbiji kritički gleda i na blagi stav aktualne vlade Olafa Scholza na događaje u Srbiji i sve to povezuju s Njemačkom potrebom za srpskim litijem i željom da se zbog toga pretjerano ne zamjeraju Vučiću. Dakle dvostruko negativna percepcija Njemačke.
No moram primijetiti da je i u ostatku regije tako: Njemačka je na zubu kako desnici tako i ljevici. U Hrvatskoj su posebno aktivni kritičar s ljevice koji ponavljaju u posljednje vrijeme popularni narativ kako u Njemačkoj, zbog kažnjavanja antiizraelskih i antisemitskih ispada na tzv. propalestinskim demonstracijama, ne vlada sloboda mišljenja.
I inače se čini da se percepcija Nemačke promenila, ne samo u medijima, u negativnom smeru?
Da, o tome smo već govorili i ovdje u podcastu. premda je ton više u smjeru zabrinutosti u smislu ako Njemačkoj krene loše onda je za sve nas loše.
Tvrdnje poput: ni Njemačka nije kao što je nekad bila, imaju jako dobar prijem kod publike. Vijesti o zatvaranju pogona Volkswagena ili recesiji pa čak i štrajkovima, spadaju među popularnije štivo jer pokazuju kako Njemačkoj navodno ide nizbrdo. Isto tako su popularni i brojni tekstovi o problematičnim elementima migracije u Njemačkoj.
Najzanimljivije je čitati komentare ispod članaka koji su još na nekim portalima, poput najpopularnijeg u Hrvatskoj, portala Index dozvoljeni.
I u kom smeru oni idu?
Ja bih rekao 90 posto komentara kritizira migracijsku politiku u Njemačkoj, a migrante se optužuje za većinu nedaća koje pogađaju Njemačku. Politički se baca krivnja na kancelara Scholza a posebni objekt mržnje, slično kao i kod dijela njemačke publike, je stranka Zeleni. Predmet mržnje je i bivša kancelarka Angela Merkel koja je, kako se tvrdi, otvorila vrata Njemačke nekontroliranoj migraciji.
Poljska: pitanje reparacija
Treća zemlja koja bi nemačke prilike mogla da prokomentariše sa: „Ko visoko leti, nisko pada“ je – Poljska. Za razliku od, recimo, britanskih, medija, poljski mediji kao da na razvoj situacije kod svojih nemačkih suseda gledaju kroz uveličavajuće staklo. Već nekoliko godina unazad, a posebno u 2024.-oj i ovoj godini, u poljskim medijima je vidljiva zluradost zbog krize u zemlji, kao što to primećuje Tomas Urban, nemački stručnjak za istočnu Evropu koji živi u Varšavi. U tim medijima se detaljnije nego u drugim zemljama izveštava o građevinskim projektima koji gutaju milijarde poreskih obveznika kao što su Filharmonija na Elbi, železnički kompleks Štutgart 21 ili Berlinski aerodrom, o problemima Dojče bana i Folksvagena, o umešanosti „Dojče bank“ u pranje novca, o aferi Kum-eks (Cum-ex), o plagijatima doktorskih disertacija nemačkih političara i drugim lošim pojavama, a u sliku propasti se uklapa i loš plasman nemačke fudbalske reprezentacije na Svetskom fudbalskom prvenstvu. I tu polako postaje jasno zašto je fudbal toliko značajan. I zašto se u medijima širom sveta decenijama govorilo o „nemačkoj fudbalskoj mašineriji“.
Urban, takođe u „Ciceru“, prenosi da su dobri predizborni rezultati AfD u anketama rezultat loše nemačke imigracione politike. Da većina poljskih komentatora smatra da ogroman broj migranata u Nemačkoj ne ispunjava kriterijume da dobije azil, ali i pored toga može da ostane u zemlji i dobije popriličnu materijalnu pomoć, dok lokalnom stanovištvu nije lako da zarađuje za život.
Iza moguće zluradosti zbog nemačke krize, i u slučaju Poljske postoje neraščišćeni računi koji su mnogo dublje prirode: to je pitanje ratnih reparacija. Poljska je 1. septembra 2022. godine procenila ratnu štetu nanetu tokom nacističke okupacije u Drugom svetskom ratu na oko 1,3 biliona evra i zvanično zatražila reparacije od Nemačke. Olaf Šolc je taj zahtev odbacio. U oktobru 2024. godine, poljski ministar spoljnih poslova Radoslav Sikorski izjavio je da Poljska odustaje od zahteva za ratnim reparacijama od Nemačke, fokusirajući se umesto toga na simbolično priznanje moralne odgovornosti od strane Nemačke. No, milioni Poljaka se ne slažu sa Sikorskim.
Turska: tesne veze i zabrinutost
Turska je nešto posebno zbog velikog broja Turaka koji žive u Nemačkoj i čitave istorije gastarbajtera. Turski mediji pažljivo prate aktuelnu ekonomsku krizu u Nemačkoj, s obzirom na snažne ekonomske veze između dve zemlje. Nemačka je najvažniji trgovinski partner Turske, sa obimom razmene koji je 2022. godine dostigao 51,6 milijardi evra. Turska u Nemačku najviše izvozi delove za automobilsku industriju, tekstilne proizvode i prehrambene namirnice, dok iz Nemačke uvozi mašine, vozila i hemijske proizvode. Ova bliska ekonomska saradnja čini Tursku posebno zainteresovanom za ekonomska dešavanja u Nemačkoj.
Nedavni izveštaji ukazuju na to da nemačka privreda prolazi kroz značajne izazove. U januaru 2025. godine, broj nezaposlenih u Nemačkoj porastao je na gotovo tri miliona, što je najviši nivo u poslednjih deset godina. Takođe, potražnja za radnom snagom opada, a mnoge kompanije planiraju smanjenje broja zaposlenih u narednom periodu.
Ovi ekonomski problemi u Nemačkoj mogli bi imati direktan uticaj na tursku ekonomiju, posebno u sektorima koji su usko povezani sa nemačkim tržištem. Turski privrednici izražavaju zabrinutost zbog potencijalnog smanjenja potražnje za turskim proizvodima u Nemačkoj, što bi moglo dovesti do smanjenja izvoza i negativno uticati na tursku privredu.
Pored toga, politička nestabilnost u Nemačkoj dodatno komplikuje situaciju. Vladajuća koalicija suočava se sa unutrašnjim nesuglasicama, što dovodi do neizvesnosti u pogledu budućih ekonomskih politika. Ova neizvesnost može dodatno destabilizovati ekonomske odnose između dve zemlje i uticati na investicione odluke turskih kompanija koje posluju na nemačkom tržištu.
U svetlu ovih dešavanja, turski mediji pozivaju na pažljivo praćenje situacije i preduzimanje proaktivnih mera kako bi se ublažili potencijalni negativni efekti nemačke ekonomske krize na tursku privredu.