Mentalno zdravlje je ipak najvažnije - djeca, mladi i psiholozi. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 30.01.2024. 24:00 Min.. Verfügbar bis 29.01.2025. COSMO. Von Maja Maric.
Mentalno zdravlje je ipak najvažnije - djeca, mladi i psiholozi
Stand: 30.01.2024, 18:11 Uhr
Maja Marić, Aida Kožar, Boris Rabrenović
Pritisak uspjeha, pretjerani zahtjevi roditelja, sukobi između učitelja i učenika, psihički problemi, pa čak i nasilje – sve je to svakodnevica velikog broja djece školske dobi. Pomoć u rješavanju tih problema traži se kod školskog psihologa. Aida Kožar i Maja Marić razgovaraju o tome koliko se ulaže u mentalno zdravlje mladih, kako u Njemačkoj, tako i u zemljama regije. Psihologica Katarina Stojanović Kostić govori o odnosu djece i psihologa, te o tome kada treba potražiti stručnu pomoć.
Jučer, 29.01. je započeo sudski proces roditeljima maloljetnog učenika beogradske škole „Vladislav Ribnikar“ koji je u maju/svibnju prošle godine usmrtio 10 osoba u toj školi. Kao reakciju na to masovno ubojstvo, država Srbija je pokrenula niz aktivnosti za brigu o mentalnom zdravlju djece. Jedna od tih mjera je i više psihologa u školama.
Ali što točno radi psiholog i koliko nam on može pomoći? Je li njihov posao rezerviran samo za djecu s ozbiljnim poremećajima u ponašanju i kako prepoznati kada je vrijeme za odlazak psihologu? Sve to istražila je kolegica Aida Kožar.
Aida, koji su sve razlozi zbog kojih se jedno dijete ili tinejdžer može obratiti psihologu, odnosno kada bi se trebao obratiti nekome za psihološku pomoć?
Na internet portalima koji se bave temom mentalnog zdravlja dece pronašla sam nekoliko važnih razloga. Neki od njih su da ako deca već duže vreme imaju problema sa učenjem, ako ne mogu da sklope prijateljstva sa drugom decom, i, naravno, ako su zlostavljana – u porodici ili u školi ili imaju bilo koju drugu vrstu traume. Najvažnije bi bilo da roditelji razgovaraju sa decom, ali, opet, deca često ne vole da o nekim temama razgovaraju sa roditeljima i da su otvoreniji su prema psihologu. Takođe, statistike govore da nisu svi roditelji posvećeni i blagonakloni prema deci.
Kako se onda ponašaju djeca kojima je potrebna pomoć psihologa?
Njihovo ponašanje je svakako individualno i ne mora značiti da je jednostavno da se primeti. Ipak, obično su deca koja se sama bore sa svojim mentalnim problemima povučena, nemaju poverenja prema drugima, a i sama mogu ispoljavati agresiju prema drugoj deci.
A šta je sa psiholozima, kako mogu prepoznati kojem djetetu je važno/neophodno pružiti pomoć?
E, ovde moramo da napomenemo da bi monitoring psihologa bio mnogo efektniji kada bi bilo više psihologa u školama. I to i u Nemačkoj i u zemljama Zapadnog Balkana. To bi se pozitivno odrazilo na sprečavanje nasilja, počev od konflikta između nastavnika i učenika pa do nasilja među vršnjacima. Recimo ovde u Nemačkoj, prema podacima kojima raspolaže nedeljnik „Zeit“ nema svaka škola svog psihologa. Prema tim podacima na jednog školskog psihologa ima 5400 dece i još 350 nastavnika. Što je stvarno mnogo. Inače Svetska zdravstvena organizacija preporučuje 2500 učenika na jednog školskog psihologa. U Danskoj, npr. je ta brojka 800.
A zemlje Zapadnog Balkana?
Situacija je bolja ali agencije koje se bave ispitivanjem kvaliteta školstva takođe ističu manjak školskih psihologa na Zapadnom Balkanu. U Srbiji je razlog za to što je 2015. godine broj psihologa i pedagoga u školama zakonski smanjen, a obim posla je povećan. Pandemija, online nastava, učestale dojave o bombama, nefunkcionalne porodice u kojima ima zlostavljača, tragičan događaj masovnog ubistva prošlog maja u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ – sve je to pojačalo potrebu za brigu o mentalnom zdravlju đaka. I država Srbija je pokrenula niz akcija u cilju ranog otkrivanja problema mentalne prirode. Ipak, psihologa je malo, a što se više čeka, teže se izlazi iz tog kruga.
A u ostalim zemljama Zapadnog Balkana?
I u ostalim zemljama postoji neusklađenost tržišta rada sa društvenim potrebama. Napomenuću da je u Crnoj Gori, recimo, skoro petina osnovnih i srednjih škola bez psihologa. U Hrvatskoj ih takođe nema u svakoj školi, a istraživanja pokazuju da svaka deseta mlada osoba u periodu od 10-19 godina doživi neki mentalni poremećaj. U Bosni i Hercegovini broj zaposlenih psihologa u entitetima i kantonima nije isti. Recimo, prošle godine je zakonski utvrđeno da nadležno ministarstvo odobrava školi da zaposli psihologa ako u školi ima 11 i više učenika koji poseduju dokumentaciju merodavnih socijalnih ili zdravstvenih ustanova. A ako se psiholog onda zaposli u tu školu koja ima toliko đaka sa problemima u ponašanju, i ako dobro uradi svoj posao pa ti đaci postanu primereni učenici, onda psiholog gubi radno mesto. Što je stvarno apsurdno.
Škola Vladislav Ribnikar, dan pred početak nove školske godine
A kolika je potreba za psiholozima ovdje u Njemačkoj?
Prema podacima uglednog nemačkog magazina „Ärzteblatt“ potreba za psihološkom pomoći u Nemačkoj je za 48 odsto veća nego pre pandemije. Pandemija Covida 19 je pokazala da je važno čuvati se ne samo od virusa, već je u tako nenormalnim uslovima važno sačuvati i psihičko zdravlje. Ne možeš da se družiš sa drugarima, ne smeš da se baviš sportom ako igraš fudbal ili rukomet, ili bilo koji kolektivni sport, ne ideš u školu – pa kako deca da ne počnu da divljaju i da nemaju psihičke probleme. I mi odrasli smo imali problema sa tim vanrednim merama, a kamo li ne deca. Prema podacima iz 2021. godine nemačkog instituta za zdravstvena istraživanja Barmer, broj dece i mladih koji su se obratili psiholozima i psihoterapeutima se udvostručio u odnosu na 2010. godinu. Oko 823.000 dece i mladih se obratilo stručnim licima za mentalnu podršku i pomoć.
Više o odnosu djece i psihologa rekla nam je psihološkinja Katarina Stojanović Kostić.
- Ono što je bitno kod psiholoških radionica jeste - interakcija. Oni uče i kako da šalju pozitivne poruke jedni drugima, kako da budu topli, podržavajući, puni razumijevanja i ljubavi jedni prema drugima. Na taj način uče pozitivne vidove ponašanja. Ono što ustvari želimo da razvijemo kod njih.
Ima ono pravilo koje kaže što ranije to bolje. Da li je važno da se djeca ranije obrate psiholozima ako imaju neki problem ili postoji, ne znam, savjet za nekog da pričeka dok sazrije štogod da se događa ili da se pričeka da možda problem se smanji sam od sebe. Vrijedi li to pravilo - što prije to bolje?
- Vrijedi, ali prosto zavisi i od situacije, od problema, od onog što želimo da postignemo. Ne rade psiholozi samo sa decom, mladima i odraslima koji imaju probleme. Psiholog je tu i da vam pomogne da razvijete te svoje neke potencijale koji imate. Naročito s decom kroz ovaj vid kreativnih radionica, kroz tu interakciju oni baš razvijaju ono što je najbolje ono pozitivno. Isto tako zavisi od situacije. Svi mi imamo u životu neke prekretnice, periode krize. Kad nam je teško, kad nam se nešto dogodilo i to je normalan sastavni dio života. Važno je da mi prepoznamo kada mi u svojoj okolini ili sami ne možemo da prevaziđemo to što nam se dešava nego treba da potražimo pomoć nekog stručnog.
Pa ipak, ima jedna dobra strana pandemije, a to je da stigma oko mentalnih poremećaja, kako odraslih tako i dece, nije više tako jaka kao prije.
I to je tačno, a dokaz za to su brojke koje smo navele u ovom razgovoru. Oko mentalnog zdravlja svakako je uvek postojala stigma koja je još uvek prisutna, jer su psihički problemi često viđeni kao slabost koja mora biti skrivena. Međutim, sada više ne tako jako, jer je jasno da što se ranije pomogne deci sa psihičkim izazovima to je bolje po društvo.
