Live hören
WDRcosmo - COSMO mit Daniel Kähler

Od studentskog kosmopolitizma do mega nacionalizma? COSMO bosanski/hrvatski/srpski 19.06.2024 24:11 Min. Verfügbar bis 19.06.2025 COSMO Von Amir Kamber


Download Podcast

Od studentskog kosmopolitizma do mega nacionalizma?

Stand: 19.06.2024, 18:13 Uhr

Amir Kamber, Aida Kožar, Boris Rabrenović

Prije tačno 25 godina potpisana je Bolonjska deklaracija - sa ciljem da poveže univerzitete i studente širom Evrope. Lijepa priča ili utopija? O Bolonjskom sistemu visokog školstva Amir Kamber razgovara sa koleginicom Aidom Kožar. Profesor Džemal Sokolović, koji je predavao na raznim evropskim univerzitetima otvara ključna pitanja o budućnosti politički nestabilne Evrope!

19.06.1999. godine potpisana je Bolonjska deklaracija. Njen cilj je bio da poveže univerzitete cijele Evrope, da ponudi mobilnost studentima svih evropskih zemalja, odnosno 49 zemalja potpisnica Bolonjskog sporazuma. Konkretno da studentima olakša studije, da mogu da diplomiraju u jednoj evropskoj zemlji a da magistriraju u drugoj.

Pored toga ideja je bila da studenti kasnije lakše nađu posao na zajedničkom evropskom tržištu rada.

Pitamo se kako stvari stoje 25 godina kasnije? U politički nestabilnoj, ne baš tako idiličnoj Evropi. Bolonjski sistem studiranja – lijepa priča ili pogrešna utopija?

Logo Bolonjske deklaracije

Bolonjski sistem studiranja – utopija ili distopija? Kada je potpisana Bolonjska deklaracija, a to je bilo na današnji dan pre 25 godina, njen cilj je bio da obuhvati univerzitete cele Evrope. Da stvori određenu autonomiju evropskih univerziteta. To je trebalo da ponudi mobilnost studentima svih evropskih zemalja, odnosno zemalja potpisnica Bolonjskog sporazuma, kojih ima 49. Da im olakša studije, da mogu da diplomiraju u jednoj evropskoj zemlji a da magistriraju u drugoj. Da uče o drugim kulturama, da budu solidarniji, da im studiranje bude zanimljivije. Pored toga ideja je bila da svršeni studenti lakše nađu posao. Danas, posle 25 godina, kad je, sudeći po nedavnim izborima za Evropski parlament, zajedništvo kao ideja koja struji Evropom splasnulo, o Bolonjskom sistemu visokog školstva razgovaram sa koleginicom Aidom Kožar.

Aida, ti si bila studentkinja kada je Bolonjski proces bio još „u povoju“. Šta je to značilo za tebe koja si osnovne studije završila po starom sistemu a onda postdiplomske studije po Bolonjskom sistemu?

Da, Amire, to je bilo 2002. - znači tri godine od Bolonjske deklaracije. Sudeći po mom iskustvu, mogu da kažem od kolevke pa do groba najbolje je bolonjsko-studentsko doba. Upravo ta mobilnost koju si pomenuo bila je velika čar studiranja. Na Kosovu sam, u Prištini, završila filološki fakultet i akademiju umetnosti, a posle sam u Bosni i Hercegovini - Sarajevu i u Italiji – Bertinoru završila postdiplomske studije.

Europas Hochschule: 25 Jahre Bologna-Reform

Šta predstavlja, uopšte, Bolonjska reforma visokog školstva?

To je reforma načina studiranja na univerzitetima u čitavoj Evropi. Cilj ove reforme koja je stupila na snagu 1999. godine je bio da se postavi jedan univerzalan evropski standard studiranja. Taj standard podrazumeva osnovne i postdiplomske studije – bachelor i master studije. Ukratko, način da se stvori autonomni evropski univerzitet. Studentska Evropa bez granica.

To zvuči utopijski, zar ne?

Svakako. Ideja da se spoje studenti svih evropskih zemalja kako bi se, bar iz perspektive studiranja, uklonile granice između evropskih država, je super. Da studenti budu ocenjivanji po istim kriterijumima u celoj Evropi, odnosno po sistemu ESPB bodova. ESPB znači Evropski Sistem Prenosa Bodova. Oni omogućavaju univerzalnost evropskih studija. Jer, ako je način ocenjivanja isti u celoj Evropi, onda je lakše i studirati u različitim zemljama. Priznavanje diploma je pojednostavljeno, a na kraju, ali ne i poslednje: time se stiče mogućnost boljeg zaposlenja.

Europas Hochschule: 25 Jahre Bologna-Reform

Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive?

Tako da sam kao studentkinja shvatila da je ideja osnovnih diplomskih studija koje sam završila na Kosovu bila prosto da studiram. E, sad, individualna je stvar što sam imala super profesore, pa sam zahvaljujući njihovoj podršci mogla da se razvijam. Studirala sam dva fakulteta i na svakom od njih je trebalo sama da se snađem za literaturu i opremu, da poštujem određene ispitne rokove, da pored stručnih predmeta, polažem i predmete koji me nisu interesovali. Ukratko, imala sam mogućnost da završim studije žonglirajući između sopstvenih finansijskih mogućnosti, odnosno moje porodice, materije koju volim da učim i materije koju sam morala da učim.

A postdiplomske studije?

S druge strane, ideja postdiplomskih studija, koje sam završila po Bolonjskoj reformi, je bila drugačija i svakako atraktivnija. Imala sam priliku da vidim kako se to studira u inostranstvu, najpre Bosna i Hercegovina, potom Italija. A to ne znači da sam se susrela sa uslovima na univerzitetu, već i uslovima u društvu: infrastruktura, javni prevoz, funkcionisanje dnevnog života. Potom, imala sam stipendiju, plaćene putne troškove i besplatan pristup literaturi u Univerzitetskoj biblioteci Bolonje. Kolege sa kojima sam studirala su govorili različite jezike pa smo uglavnom komunicirali na engleskom, išli smo zajedno na studijska putovanja koja nismo morali sami da organizujemo, nego su nam bila ponuđena u okviru studija.

Europas Hochschule: 25 Jahre Bologna-Reform

O Evropi, njenim univerzitetima, o evropskim demokratskim idejama i demonima razgovoramo sa jednim pravim evropskim profesorom - Džemalom Sokolovićem. Bosanskohercegovački sociolog i politolog predavao je u Sarajevu, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i Norveškoj. Objavio je niz naučnih radova. Posljednja knjiga koja se bavi demokratskim zavrzlamama, koje su u Evropi trenutno očigledno na sceni, nosi naslov "Aporije demokratije".

Gospodine Sokoloviću, vi ste radili kao profesor na Sarajevskom Univerzitetu, pa onda na Univerzitetima u Ljubljani u Sloveniji, pa onda u Grazu u Austriji, Hajdelberg, Njemačka, Bergen, Norveška. Što je značilo i znači iz vaše perspektive biti profesor na evropskim univerzitetima prije i poslije čuvene Bolonjske reforme. Recite nam nekoliko riječi o vašem radu sa studentima i vašem evropskom iskustvu kao profesora.

- Moram vam reći da je vaše pitanje veoma teško, mada je tema vrlo jednostavna. Šta reći o onome sa čim se ja dobrim dijelom ne slažem? Naime, ja u Bolonjskoj reformi ne vidim puno toga u sadržajnom smislu, u bitnom smislu važno. Bolonjska reforma je išla, kako bi rekao, na neku vrstu standardizacije obrazovnog sistema, visokog obrazovnog sistema u Evropi. Šta je ustvari svrha te Bolonjske predstave? Šta je svrha Univerziteta kao takvog visokog obrazovanja? Po mom sudu tu su vrlo plemeniti, visoki ciljevi. Istina, pravda, vlast naroda itd. itd. Sve one vrijednosti na kojima se danas insistira. Međutim, hajmo postaviti sasvim praktično ili bolje reći pragmatsko pitanje: šta se događa sa studentima unutar Evropske unije kada dobiju stipendiju iz neke vrlo bogate zemlje. Nisam siguran da će se student iz Bugarske ili Rumunije, kada dobije stipendiju u recimo Cambridgeu ili Oxfordu, da će se vratiti u svoju zemlju. Štaviše, šta je posledica kada stotine, možda i hiljade studenata koji iz izvan-evropskih zemalja dođu u Evropu da studiraju? Da li će oni ostati tu, kao što mnogi maštaju da dođu u Evropsku uniju ili će se vratiti u svoju zemlju? Da tamo se bore za istinu, za pravdu za prosperitet, za dobro i sreću svoga naroda. Ja postavljam pitanje šta je posledica Bolonjske reforme? Od toga zavisi šta o njoj možemo reći. Da li je ta posljedica Brain drain? Nažalost, mislim da je jedan dobar dio talentovanih, produktivnih, kreativnih mladih ljudi i to ne samo mladih ljudi, čak i neki profesori. Kada dođu, kad imaju priliku kao i ja, na koncu konca, da dođu u neku zemlju poput Norveške, Danske, Njemačke, malo će razmisliti prije nego odluče da se vrate.

Znači ti si doživela studentsku utopiju kroz svoje iskustvo? Mogu li to očekivati studenti Evrope danas?

Nedavni izbori za Evropski parlament su pokazali da su desničarske partije među mladima znatno osnažile u odnosu na prethodne evropske izbore. Norveška, Poljska, Italija, Mađarska, Francuska, Portugal i još mnoge zemlje Evrope idu “u desno”. Konkretno, u Nemačkoj je desničarska partija AfD među mladima za dve godine osnažila za 6 odsto. To pokazuje studija Instituta SINUS „Jugendstudie 2024.“ Po toj studiji, mladi od 14 do 17 godina ne brinu sada mnogo o studiranju, već im je na prvom mestu briga o inflaciji, ratu i sigurnosti, kirijama koje kasnije u životu ne mogu priuštiti, rizik od siromaštva u starosti. Svi ti strahovi mladih jačaju desničarske pokrete, ne samo u Nemačkoj. Pomeranje Evrope u desno ne ide u prilog ideji autonomnog Evropskog univerziteta.

Europas Hochschule: 25 Jahre Bologna-Reform

Ipak, ti strahovi među mladima imaju uporišta u realnosti, zar ne?

O, da! Baš je krajem prošlog meseca u glavnom gradu Albanije, Tirani, održana konferencija zemalja EHEA, odnosno Europian Higher Education Area, u prevodu Evropski prostor visokog obrazovanja. EHEA, koja podržava Bolonjsku deklaraciju, kao što si rekao na početku, ima 49 zemalja potpisnica. Na toj konferenciji je upravo bilo reči o tome gde je Bolonjska reforma izneverila evropska očekivanja. Ono što mi se posebno dopalo je to kako je zamenik predsednika nemačkog Sindikata obrazovanja i nauke (Die Gewerkschaft Erziehung und Wissenschaft - GEW), Andreas Keller, prokomentarisao nemačko učešće na toj konferenciji. Keller je poručio da bi ministar nauke savezne zemlje Saarland, Jakob von Weizsäcker, na konferenciji u Tirani trebalo da govori o rešavanju problema Bolonjske reforme u Nemačkoj, a ne da govori o „šminkanju“ te reforme.

Andreas Keller

Zamenik predsednika nemačkog Sindikata obrazovanja i nauke (Die Gewerkschaft Erziehung und Wissenschaft - GEW) Andreas Keller

Je li Andreas Keller naveo koji su to problemi koje Nemačka ima primenjujući Bolonjski sistem studiranja a koje ne znače „šminku“?

Keller je najpre istakao da Bolonjska deklaracija u Nemačkoj nije postigla svoje glavne ciljeve. On je naveo da je tek 17 odsto nemačkih studenata studiralo u inostranstvu, iako je cilj bio da to bude bar 20 odsto. Razlog za to je nedovoljna finansijska podrška Nemačke svojim studentima. U ovom trenutku, samo 11 odsto nemačkih studenata dobija BaföG, određenu vrstu studentskog kredita, dok dve trećine studenata mora uz studije paralelno da radi. Erasmus stipendije, koje je takođe moguće dobiti, ne mogu da pokriju troškove studentskog života. Zamenik predsednika sindikata obrazovanja i nauke, Andreas Keller, je zaključio da bi Nemačka trebalo da ozbiljno pristupi rešavanju pitanja iz „socijalne dimenzije“ Bolonjske reforme visokog školstva.

A ne da „šminka“?

A ne da šminka. Što je ministar savezne zemlje Saarland, Jakob von Weizsäcker i rekao da neće biti slučaj. Da napomenemo da osnovne studije u Nemačkoj nisu našle dobar pristup tržištu rada. Pa da vidimo kuda Nemačka u okviru Evropskih univerziteta ide dalje i kuda ide autonomni evropski univerzitet.