50 godina od prestanka angažiranja stranih radnika u Njemačkoj. COSMO bosanski/hrvatski/srpski. 21.11.2023. 26:26 Min.. Verfügbar bis 20.11.2024. COSMO. Von Maja Maric.
50 godina od prestanka angažiranja stranih radnika u Njemačkoj
Stand: 21.11.2023, 17:20 Uhr
Maja Marić, Nenad Kreizer, Boris Rabrenović
Savezna vlada je 23. studenog 1973. okončala ugovore o zapošljavanju koji su u Njemačkoj zaposlili oko 14 milijuna stranih radnika. Dio tih gastarbajtera bili su upravo privremeni radnici iz Jugoslavije. Nenad Kreizer i Maja Marić razgovaraju o tome kako je ova odluka Njemačkoj donijela suprotan učinak od željenog i utjecala na veći broj useljenika, dok povjesničarka Sara Žerić objašnjava kako su njemački gastarbajteri i njihove devize utjecali na Jugoslaviju.
Što se Nenade to zapravo dogodilo 23. studenog 1973. dakle prije pola stoljeća?
S današnje točke gledišta se može reći da je tog dana jednim dekretom Ministarstva za rad i socijalna pitanja, tada u Bonnu, upućeno Saveznom uredu za zapošljavanje u Nürnbergu, okončana prva faza poslijeratnog useljavanja u Njemačku. Iako u tom trenutku zapravo u Njemačkoj nitko nije htio govoriti o Njemačkoj kao useljeničkoj zemlji.
Što je konkretno stajalo u tom dekretu?
U dekretu kojeg je potpisao tadašnji ministar rada Walter Arendt iz Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), stoji da Ured za zapošljavanje u Nürnbergu odmah u svojim inozemnim uredima mora prekinuti posredovanje stranih radnika u njemačko tržište rada. Doslovno se kaže: "Nakon odluke savezne vlade uredima za zapošljavanje u inozemstvu dati do znanja da odmah prekinu s vrbovanjem novih radnika". Nadalje se poslodavcima preporučuje da prilikom eventualnog produljenja ugovora sa stranim radnicima koji se već nalaze u Njemačkoj na umu imaju trenutnu gospodarsku situaciju i pogoršanje na tržištu rada. Što znači, gdje god je to moguće, ne produljivati ugovore.
Zašto je odjednom zaustavljeno vrbovanje stranih radnika u inozemstvu?
Iz istih onih razloga iz kojih je ovaj proces dvadesetak godina ranije, sredinom pedesetih i započeo. No ovaj put u obrnutom smjeru. Već se krajem šezdesetih nakon više od deset godina munjevitog gospodarskog rasta, koje je u povijest otišlo kao njemačko gospodarsko čudo, počela nazirati recesija njemačkog gospodarstva. Naftna kriza početkom sedamdesetih je potvrdila pesimistična predviđanja da se situacija neće tako skoro promijeniti. Socijaldemokratsko-liberalna vlada kancelara Willyja Brandta je zato krajem 1973. bila prisiljena donijeti odluku o zaustavljanju uvoza strane radne snage. S izuzetkom Italije koja je kao i Njemačka bila članica Europskog gospodarskog prostora, preteče današnje Europske unije.
No to nije zaustavilo useljavanje?
Ne. U neku ruku ga je čak i ubrzalo, ali se pritom ne radi o radnoj migraciji nego dovođenja članova obitelji. Do tada su mnogi tzv. gastarbajteri u Njemačkoj radili na određeno vrijeme, te su se vraćali u svoju zemlju, da bi nakon toga obnovili ugovore i vratili se na rad u Njemačku. U razdoblju do 1973. nije bilo ni predviđeno da se u Njemačku dovode obitelji, jer se radilo o privremenom radu. Onda kada je postalo jasno da za one koji se vrate obitelji u domovinu povratka u Njemačku na rad najvjerojatnije više neće biti, mnogi su se odlučili na ostanak. Od 14 milijuna stranih radnika koji su između 1955. i 1973. došli na rad u Njemačku, njih 11 milijuna se i vratilo.
Zapravo dekretom o zaustavljanju priliva stranih radnika je započela faza njihovog trajnog ostanka.
Dakle nije se razmišljalo o integraciji, pojmu koji je danas neizostavan kada se govori o useljavanju?
Ne, jer ni njemačka strana niti useljenici nisu polazili od toga da je boravak na radu u Njemačkoj trajan. Radnici su u početku i živjeli u privremenim zajedničkim smještajima i zapravo su svi živjeli za trenutak kada sakupe dovoljno novca i vrate se kućama. Zato se nije ulagalo niti u učenje jezika, što objašnjava relativno nizak stupanj poznavanja njemačkog kod pripadnika te tzv. prve generacije.
S kojim zemljama je Njemačka zapravo sklopila ugovore u zapošljavanju?
Prva je bila Italija 1955. dakle nepunih deset godina nakon Drugog svjetskog rata i njemačkih iskustava s prisilnim radnicima za vrijeme nacionalsocijalizma. Treba reći da je ovaj ugovor s Italijom nalikovao upravo onom iz razdoblja nacionalsocijalizma kada su zemlje partneri Njemačka i Italija potpisale ugovore o dolasku talijanske radne snage u nacističku Njemačku.
Nakon toga su uslijedili ugovori sa Španjolskom, Turskom, Marokom, Portugalom, Tunisom i na kraju Jugoslavijom.
Kako to da je sporazum s Jugoslavijom uslijedio tako kasno?
Pa iz nekoliko razloga: Njemačka je tek 1968. s Jugoslavijom ponovno uspostavila diplomatske odnose koji su bili prekinuti 1957. zbog toga što je Jugoslavija priznala Istočnu Njemačku.
S druge strane, zapravo u vrijeme kada je potpisan ugovor s Jugoslavijom, više niti nije bilo tolike potrebe za stranim radnicima u Njemačkoj, s obzirom na to da se gospodarska situacija počela pogoršavati. No Njemačkoj su tada trebali ne toliko nekvalificirani radnici kao u prvim godinama nego stručni radnici i zanatlije. A njih je Jugoslavija imala u izobilju s obzirom na relativno dobar obrazovni sustav i veliku nezaposlenost koja je zavladala u Jugoslaviji krajem šezdesetih.
Uz to je Njemačka time htjela izići u susret državnom vodstvu Jugoslavije koja je bila važan suradnik Zapada u jeku Hladnog rata.
Znači 50 godina u Njemačkoj službeno nema useljavanja, no broj građana stranog porijekla se od tada višestruko povećao. Kako se to objašnjava?
Pa s jedne strane već spomenutim spajanjem obitelji, što je pravilo oko kojeg je bilo mnogo svađa posljednjih desetljeća, no na kraju je njemački ustav, koji jamči pravo na nepovredivost obitelji, presudio. S druge strane je tu pitanje dolaska velikog broja izbjeglica kroz sva ova desetljeća. Zapravo se može reći da nema globalne krize koja nije prije ili kasnije utjecala na to da u Njemačku stigne veći ili manji broj izbjeglica, bilo da se radi o islamskoj revoluciji u Iranu, ratu u Libanonu te i ratova na području bivše Jugoslavije. I na kraju useljavanje posljednjih godina, posebno iz Sirije, koje je znatno povećalo broj građana stranog porijekla u Njemačkoj.
Sara Žerić, povjesničarka iz Pule, 2021. započela je doktorski studij na sveučilištu u Regensburgu, a od 2022. radi kao doktorantica na Leibniz-Institutu za studije istočne i jugoistočne Europe u Regensburgu. S obzirom na to da je tema njene doktorske teze upravo "Gastarbajteri kao nositelji razvoja u socijalističkoj Jugoslaviji (1968.–1989.)", nametnula se kao najbolji sugovornik za našu današnju temu.
- Devize jugoslavenskih gastarbajtera su bile druge po značenju kada govorimo o devizama, odnosno njihov priljev je bio statistički, ekonomski gledano, po veličini odmah nakon deviza od turizma. Jugoslaveni su bili jako štedljivi i oni su na svojim računima u stranim bankama imali veliku štednju. Jugoslavenska država je dosta zamjerila to što se štedi u stranim bankama, a ne u našim domaćim, pa su već krajem šezdesetih potaknuli razne nekakve akcije kako bi se taj novac štedio ipak u jugoslavenskim bankama jer strana valuta je bila od iznimne važnosti za privredu Jugoslavije tog vremena. Međutim, kada govorimo kako su se te devize mogle koristiti, najbolje govori primjer o ulaganju deviza u jugoslavensku privredu, odnosno u industriju. Bila je jedna akcija koja se zvala "ušteđevinom do radnog mjesta". Svaki Jugoslaven koji je imao određenu ušteđevinu u devizama zarađenu u inozemstvu mogao je tu svoju ušteđevinu uložiti za otvaranje nekih novih industrijskih pogona u Jugoslaviji. Zauzvrat bi on dobio radno mjesto u toj tvornici, a njemu bi se te devize nakon određenog vremenskog razdoblja vratio, ali u dinarima. Konkretno, prva takva akcija se desila pokraj Imotskog u jednom selu koje se zove Aržano. Dakle, stvarno govorimo o selu koje je ono što se kaže negdje na zemlji usred Dalmatinske zagore. Međutim, gastarbajteri iz tog sela su bili toliko vezani za svoje selo i htjeli su napraviti nešto za lokalni razvoj da su oni odlučili napravit akciju ulaganja deviza kako bi se otvorio novi industrijski pogon. I to je bila Pionirka, tekstilna tvornica koja je prvi put otvorila u tom selu 1970. godine. To je bila prva "devizna" tvornica u Jugoslaviji, ali i općenito na ovim prostorima u Europi. Do kraja osamdesetih u Jugoslaviji je bilo otprilike između 25 i 30 takvih tvornica. Ono što mene fascinira je ta želja tog malog čovjeka da nešto napravi za svoje mjesto s tim u biti teško zarađenim novcem u inozemstvu.
No mi tu govorimo o neregularnoj migraciji, ali u Njemačku dolazi i velik broj onih koji dolaze ciljano zbog potreba tržišta rada.
Da tu su prije svega građani Europske unije koji zbog pravila o slobodi kretanja i rada mogu živjeti u bilo kojoj zemlji EU-a. A zatim su tu i posebna pravila poput tzv. pravila o zapadnom Balkanu u sklopu kojeg od 2016. na desetke tisuća radnika iz ovog dijela Europe dolazi u Njemačku. Na snagu ovih dana stupa i novi zakon o useljavanju stručne radne snage koji će dodatno omogućiti useljavanje radnika iz zemalja izvan Europske unije. Dakle proces migracija se nikada nije zaustavio, a sudeći prema demografskim kretanjima u Njemačkoj u sljedećim desetljećima je za očekivati da će se on nastaviti.
