Novosti s glazbene scene Hrvatske
Pjesma za kraj
Zoran Stošić, Zagreb
Rijetko kada se kraj neke ere činio tako konačan i bezizgledan, nemoćan da sagorjevši posluži kao začetak nečeg novog, bez obzira što nam se bliži taj tako simboličan početak nečeg novog u vidu blagdana Uskrsa. I bez obzira što je proljeće, kada popušta hladnoća i otapa se i zadnji, najtvrdoglaviji led, čak i onaj koji je potopio slavni Titanik, bar tako javljaju znanstvenici. No, ne treba smetnuti s uma, i na Titaniku je glazba svirala do samog kraja.
Grupa Vatra ima novu pjesmu, prethodna im se zvala „Kako smo glupi“ i možda bi se i svaka sljedeća trebala tako zvati, i ne samo njihova, s obzirom na razinu civilizacije koju živimo, evo baš ovih dana. Bijelo dugme održalo je nedavno dva koncerta u Zagrebu, uz najavu trećeg za par tjedana, najveselija i najbolje prihvaćena pjesma iz onog drugog, nebebekovskog dijela karijere je među publikom svakako „Ćiribiribela“ u kojoj Bregović nudi recept za preživljavanje rata, pokrivanjem preko glave i čekanjem da prođe. Uz neizostavno ljubljenje, jer što nam drugo preostaje nakon što se svijet oko nas uruši, a svi polude? Grupa Vatra ima sličan recept, ili čak koncept, jer teško se sjetiti neke pjesme koja im nije ljubavna. Suvišno je ponavljati da su momci iz Vatre, jer u međuvremenu su ostali bez ženskog člana, kroz sada već više od dva desetljeća postojanja razvili stil i prepoznatljivost. To im jamči publiku, ali publici jamči da će svaka nova pjesma zvučati bar malo novo i uzbudljivo, taman toliko da im se naježi koža, da im se dogodi ono što Vatra u novoj pjesmi naziva „Ježurka“.
Nedavno je kroz medije opet krenula prežvakana priča zašto Bebek ne nastupa s bivšim kolegama na koncertima širom svijeta, kojima Bijelo dugme obilježava 50 godina od prvog singla. Iako je to Bebek izjavio još prije godinu dana, zagrebački koncerti su poslužili kao povod da se Bebek, kao, snebiva nad činjenicom da Dugme ne postoji svih tih 50 godina, ali on postoji pa bi se na tim koncertima trebale pjevati i njegove pjesme. U podneblju gdje kontinuitet bilo koje vrste postoji samo u odvozu smeća i dovozu kruha, a ni to ne baš uvijek, nije neobično da biografije imaju rupe na koje se nitko ni ne osvrće pa se tako i grupa Kojoti javlja po tko zna koji put, nakon što su članovi nakon prvotnih uspjeha 90-ih bili posvuda i radili štošta. Ne obilježavaju neku značajnu godišnjicu, ali imaju novu pjesmu, u starom stilu, koja se zove „Razuzdani blues“.
Kontinuitet i suvremeno razumijevanje tradicije često nemaju baš puno veze pa tako malo tko zna, ili uopće mari, da se u nekoliko sela podno Učke govori vlaški iliti istrorumunjski jezik. No, oni koji mare njime se bave već godinama, u kontinuitetu. Posljednja prilika da kroz medije prostruji nešto o istrorumunjskom je bila informacija o natječaju „Remix identiteta“, prigodi da kroz radove DJ-jeva i glazbenika čujemo kako bi današnjim ušima zvučala glazba tog podneblja, začeta u davninama koje znače istinsku i nepatvorenu tradiciju, za razliku od ove kojom nas svako malo šamaraju u ime trenutka. Sve remikseve možete poslušati na bandcamp stranici Metamedije, a pjesma za kraj danas je pobjednički remix Juraja Rebernjaka pod imenom „Zis am folja“
