Novosti s glazbene scene Hrvatske
Prvo pa baby
Zoran Stošić, Zagreb
Zoran Stošić
Ne tako davno, žene su još uvijek bile više izuzetak nego pravilo na mjestu frontmana. Oprostite, mjestu frontgirl. Ako se takvo što uopće zove tako nekako. A svaka žena koja bi na tom mjestu zračila kao i najsjajniji muški kolege, svojim bi stavom i karizmom zasluživala isti epitet – ima muda! Kao da biti žena nije bilo dovoljno. Danas to više nitko ni ne primjećuje, barem u glazbi. Prošlogodišnji Eurosong predstavnik Hrvatske je prošao ispod radara onih koji seciraju je li odjeća ili šminka dovoljno muška ili previše ženska, bivajući nebinaran sasvim slučajno, bivajući beba. Ili, kako bi se to u dinarskim krajevima reklo, rodilo se dite.
Enfant terrible hrvatske glazbene scene Baby Lasagna kao da se trudi odrasti?
Rijetko se kome dogodi da, čim pomoli glavu iz anonimnosti, nema više šanse da se u anonimnost vrati, ikad više. Baby Lasagna je prvom svojom poznatom pjesmom, jer to mu svakako nije uopće prva, uzbudio sve koji su pjesmu čuli, ali nakon ozbiljnog propusta ljudi koji odlučuju, ne o tome tko će nas na Eurosongu predstavljati, nego tko će se za tu mogućnost uopće natjecati, tu, kod nas, bez da itko potroši i centa u tom procesu, osim onoga tko se natječe. Takvu štedljivost u profesionalnom prepoznavanju talenta, ne vidimo često, barem ne u industriji koja se tuđim talentom hrani. Jer, čim je „Rim Tim Tagi Dim“ dobio ikakvu međunarodnu pažnju, pohvale nisu prestajale stizati. Podsjećam, zadatak je bio stvoriti pjesmu koja će dobro proći na Eurosongu, i momak je učinio upravo to. Kako to može promaći onima koji su oglasili taj zadatak? Jesmo li doista toliko tašti, potkupljivi i nesposobni, ili sve troje, da ćemo i tu birati prosječnog da bismo uz njega izgledali manje ispodprosječno? Sada kad je bura prošla, a strasti se stišale, Baby Lasagna je objavio svoj prvi album, odmah težak, iako uspješnim debitantima to obavezno bude drugi. Da može napisati pjesmu znamo, a može li napisati cijeli album da valja, ostaje da vidimo pa krenimo s prvim singlom s albuma „Demons & Mosquitoes“, pjesmom „Stress“.
Je li hrvatska scena trenutno usporediva sa svjetskom, ili barem regionalnom?
Ako su u pitanju trendovi, zadnjih par godina nas je gazio trap, uglavnom iz susjedstva, dakle Bosne, i komšiluka, dakle Srbije. Uz cajke, koje nađu put do slušatelja bez ikakvog marketinga, jer društvene mreže odrađuju taj posao besprijekorno, hrvatski izvođači kao inspiraciju rado koriste sve što kao novotarija dopluta iz bijelog svijeta. Već neko vrijeme društvane mreže obiluju video uratcima beat-boxera i vokalista koji rijetko pjevaju, a puno češće imitiraju zvukovi instrumentarija cijele glazbene skupine, ali uglavnom elektronske. Prije pola stoljeća su pioniri glazbene elektronike, ponajprije Krafwerk, pokušavali zvukovima pobjeći od svega što mogu proizvesti konvencionalni instrumenti, a posebno ljudski glas. Sada se događa da po tko zna koji put stvarnost imitira umjetnost, pa umjetnici koji od instrumenata imaju samo svoj vokalni aparat, fascinantno imitiraju sve same neljudske, odnosno sintetičke zvukove. Tako počinje i veliki hit Pekija, repera koji je ugostio starijeg kolegu Vojka V, pjesma koja je postala nezabilazna na svim mogućim proslavama, ali i hit večeri, točnije noći, gdje god se doskora svirala samo uvozna ekstremna-u-svim-pogledima glazba, pjesma „Ganga i rera“.
Za one željne mira i predvidivosti u glazbi još uvijek netko svira, pjeva i snima, zar ne?
Kako je to netko pametan jednom rekao, u umjetnosti nam se najviše sviđe ono što bismo, da imamo talenta, sami stvorili. Pjesme koje rado pjevušimo su pjesme za nas, makar se ne sviđale nekom drugom, ali kad se radi o Gibonniju, takvih je malo. On je uspio naći mjesto gdje je njegova publika najtanja, i već godinama pritiska to mjesto kao akupunkturnu točku, uvijek s ljekovitim rezultatom. Njegove su pjesme omiljene kod zamalo svih, iako sve zvuče nekako slično. Umjetnici obično kažu da, kada se pronađu u tome što ih goni da stvaraju, uvijek zapravo pišu istu pjesmu, isti roman, skladaju istu melodiju, i to Gibonni svjedoči svakom svojom pjesmom, pa tako i novom, prikladno dugom zamalo 7 minuta, potpuno neprikladnom za ova brza vremena, možda baš zato što im prkose, ugođajem, melodijom i riječima, jednostavnoću i lakoćom kojom Gibonni i ovoga puta dio svoje duše dijeli sa slušateljima u pjesmi „Drvo“.
