Kulturna šetnja europskim jugoistokom nam u ovom izdanju donosi pravu poslasticu za ljubitelje klasične glazbe: ekskluzivno za Korzo uoči svoje dva njemačka koncerta slavni pijanist Ivo Pogorelić govori o svojim dogodovštinama na pozornici koje uključuju i klizeće klavire.
Ivo Pogorelić je još u osamdesetim godinama prodrmao svijet klasične glazbe svojim osebujnim interpretacijama klavirskih klasika poput Chopina. U međuvremenu iza sebe ima prodane milijune ploča i koncerata a pred dva predstojeća u Berlinu i Münchenu, u ekskluzivnom razgovoru za Cosmo bosanski/hrvatski/srpski maestro nam između ostalog otkriva kako je to držati koncert dok traje potres i koje su njegove veze s Njemačkom.
Gospodine Pogoreliću, vi ste godište kada se odrasta uz pop i rock u šezdesetima. Kako to da ste otišli u jednom drugom smjeru?
Naravno da pop i rock su se zahuktavali u to vrijeme, i kao učenici možda ne toliko, ali kao studenti mi smo slušali. To je bila još uvijek epoha Beatlesa i drugih izvođača i naravno da smo bili zahvaćeni time. Međutim, ja nisam odredio svoju budućnost, nju su odredili moji roditelji koji su me upisali u muzičku školu. Moj otac je također bio profesionalni muzičar i to opredjeljenje nije bilo moje.
Vi ste kao zvijezda zapravo stasali početkom osamdesetih, oni poznati događaji u Varšavi. Govorim to jer je to bilo daleko prije društvenih mreža i interneta. Ipak je glazbeni svijet tada vrlo brzo saznao za vas. Kako uspoređujete tadašnji svijet klasične glazbe i današnji, koje razlike upadaju u oči? Je li danas mladim glazbenicima teže doći do publike ili lakše, upravo zbog svih tih novih mogućnosti komunikacije?
Vrlo mi je teško odgovoriti na vaše pitanje. Zaista ne znam. Ja osobno ne koristim internet, iako shvaćam da je u stanju prenijeti informaciju u tzv. realnom vremenu, tj. momentalno i da on ima svoju ulogu. Međutim, svaki trend u ljudskom društvu doživi svoje rađanje, dakle svoju punoću i zatim on blijedi i polako nestaje. I na smjenu dolaze istovremeno ili malo kasnije drugi trendovi, tako da sve skupa se ipak svodi na to kakav odnos pijanist ima prema instrumentu, koliko je u stanju saživjeti se s instrumentom, koliko je u stanju izvući iz instrumenta i koliko je na koncu instrument sam po sebi spreman vratiti tom istom izvođaču.