U Berlinu danas počinje 75 po redu Berlinale, najpoznatiji njemački filmski festiaval i jedan od tri tzv. "A" filmska festivala na svijetu. U Berlin će sljedećih dana stizati filmske zvijezde i zvjezdice, prikladno uz godišnje doba crveni tepih je ova godine prekrio i prvi pravi snijeg.
No mi nećemo govoriti o filmovima koji su na festivalu nego o filmovima koji ni ove godine nema. Pritom mislim na filmove iz kinematografija zemalja bivše Jugoslavije. ove godine u program Forum dolazi doduše novi film filmskog veterana Želimira Žilnika ali to je više manje sve.
Što se događa s kinematografijama zemalja ovog dijela Europe. Amir Husak, profesor na New School u New Yorku i sam filmski umjetnik je idealni sugovornik za ovu temu i zato sam ga unatoč razlikama u vremenskim zonama nazvao da porazgovaramo na temu film danas.
Amire, kako bi ti procijenio trenutno stanje kinematografije iz regije? Samo jedan jedini film je službeno u konkurenciji, novi film Želimira Žilnika, ali se to jako prorijedilo posljednjih godina. Koja je tvoja procjena? Zašto je to tako?
Ja mislim da je kinematografija s područja bivše Jugoslavije takoreći u neobičnoj poziciji. Uglavnom opstaje zahvaljujući sredstvima svana, s obzirom da su državni resursi za kulturu bolno niski. Naravno, neke od bivših Republika bivše Jugoslavije stoje bolje što se tiče financiranja kulture. Međutim, generalno gledajući, tu je stvar prilično komplikovana. Sve što se producira u zemljama bivše Jugoslavije je uglavnom neki oblik koprodukcije. U nekim slučajevima se radi o međunarodnim koprodukcijama gdje imate čak 9, 10, 11 različitih zemalja uključenih u produkciju jednog filma. Pored toga mislim da sve više svjedočimo svojevrsnom oživljavanju bivše Jugoslavije na neki način. O čemu govorim? Govorim ustvari u suradnji između filmskih stvaraoca, redatelja, producenata, glumaca, između bivših republika. Tako da bilo koji film da uzmete koji se producirao ili koji je urađen u zadnjih nekoliko godina često ćete vidjeti da se radi o nekoj nekoj vrsti suradnje ili koprodukcije između država bivše Jugoslavije.
Spomenuo si da je tu zapravo koji put i po devet zemalja da sudjeluje u financiranju i nastanku jednog filma. Možemo li uopće tu govoriti o nekakvoj nacionalnoj kinematografiji?
Pa to je dobro pitanje. Ja mislim da se treba više pitati šta je to nacionalni film, šta je to hrvatski film? Šta je to srbijanski, slovenski film ili bosanskohercegovački? Kako god da uzmete, jer se generalno radi o koprodukcijama. Mislim da uglavnom ne postoji jedna konkretna strategija što se tiče kulturne politike u mnogim od bivših država. Ili ako postoji, ona je vrlo nestabilna ili čak netransparentna, tako da je vrlo teško procijeniti što bi to moglo da bude danas neki nacionalni film. Međutim, naravno, oslanjamo se onda na teme koje se vežu za to područje. To te filmove čini hrvatskim ili crnogorskim ili makedonskim. Znači teme, glumci, jezik. Radi se jednostavno o podneblju u kulturi koje je predstavljeno u filmu.
Filmovi s područja bivše Jugoslavije sve teže pronalaze put do velikih filmskih festivala, iznimka nije ni ovogodišnji Berlinale.